petak, 18.01.2008.

Final Chapter



lohan

PART TWO

''Ti?!'', upitala sam bijesno. Osjetila sam kako mi srce lupa sve jače i jače, do samih granica neprirodnog, strijeljajući ju oštrim pogledom. Možda sam se doimala uplašenom ili iznenađenom, ali to je bio samo bijes, pomiješan sa nijansama prezira i neupitne mržnje koju sam osjećala prema Elbereth.
Ona se samo nasmijala. ''Pa, Maggie? Sretna si što me vidiš, zar ne?'', zapitala je, vrteći svoj dugački, crni štapić među prstima. Zakoračila je prema meni, dopuštajući rubovima široke plave haljine da se vuku po tlu. Ljutito sam stisnula zube i zaustila da joj odbrusim nešto prilično neprijatno, ali me je u tome zaustavio Thomasov povišeni glas što je proparao cijelu Sobu Ogledala. ''Elbereth! Što ti radiš ovdje?!'', uzviknuo je, stajući ispred mene, kao da me pokušava zaštititi.
Elbereth ustuknu. Na licu joj se prelomiše nevjerica i užas. ''T-Thomas? Nemoguće... Ti si mrtav! Barbara te je ubila!'' Njezini isprva glasni i neodlučni uzvici sveli su se samo na mrmljanje praćeno zanesenim odmahivanjem glave. A ja sam bila iznenađena gotovo koliko i ona. ''Thomas?'', upitala sam ga šapatom. ''Kako će moguće da te je primijetila? Zar nisi rekao da te jedino ja sada mogu čuti i vidjeti?''
Kimnuo je glavom. ''To je točno, ali...''
Prije no što je uspio završiti rečenicu, pažnju mi je odvukao kameni izraz koji se ponovno pojavio na Elberethinu licu. ''Oh, dakle tako. Ti si, kao, duh.'' Posprdno se nasmijala, kao da je time želila nadomjestiti one trenutke začuđenosti zbog kojih se očito kajala. A onda se okrenu meni. ''Želiš odgovor na svoje pitanje? Mogu ga vidjeti iz jednog jednostavnog razloga – zato što ga ti vidiš. Mi smo, draga moja, povezanije nego što misliš.''
''Ne razumijem'', rekoh, podignuvši obrvu. ''O čemu govoriš?''
Oštro me je pogledala i zamahnula štapićem prema jednom od silnih ogledala koja su nas okruživala – prema onom gdje se nazirao prizor iz prišlosti, prizor Lujize i Voldemorta kako me drže u naručju. Prodorna plava svjetlost je bljesnula na staklu, mijenjajući tek nekoliko detalja na toj naizgled dirljivoj i harmoničnoj slici. Boja pokrivača na krevetu se iz tamnoplave pretočila u jarkocrvenu, a zidovi prikazane sobe postali su još tamniji i stariji. Sve ostalo je bilo identično. Nepromijenjeno. Jezivo. ''Pogledaj.'' Elberethine oči zasvjetlucaše. ''Ovo su moji roditelji. Moji roditelji i ja.''
Rukama sam obgrlila tijelo, trudeći se da zaustavim drhtaje. Znala sam da govori istinu, osjetila sam to, ali ipak... nisam joj željela vjerovati. ''Znaš i sama, Margaret, da si ti moja Nasljednica. Baš kao što su lord Voldemort i Lujiza Nasljednici mojih roditelja. Baš kao što je Amanda Nasljednica moje sestre Lorien. Vi ste uzeli sve što nam pripada. Vi ste zauzeli naša mjesta na tronu Gospodara Tame. A sada, poslije toliko godina, došlo je vrijeme da se vratimo i ponovno zavladamo svijetom kao nekad, na isti način kao što smo to učinili sa Hogwartsom'', izgovorila je ono što sam već pretpostavljala. A tada se zamisli. ''Ipak, pošto je upravo vaše postojanje doprinijelo našem slavnom povratku, nećemo vas puno mučiti kad vas budemo ubijali.'' Nasmijala se kao da je upravo ispričala najbolji vic na svijetu.
Frknula sam, sada već potpuno sabrana. ''Što vi, zapravo, hoćete od nas?'', upitala sam oštro.
Zamahnula je pelerinom. ''Predmeti moći bi bili dovoljni za početak. '' Zaustavila je pogled na prstenu koji je svjetlucao sa moje desne ruke istim sjajem koji se pojavio u njezinim očima. Zakoračila je prema meni, kao da je opsjednuta, kao da je u transu. ''Sad je vrijeme da uradiš ono što si trebala još u Swanheartu, kad su nas... khm, okolnosti prekinule. Sad ćeš mi predati moj prsten.'' Te riječi su me natjerale da se prisjetim njihovog misterioznog odlaska iz Mračne kule u Swanheartu, koji još uvijek nisam shvaćala. Bilo je sasvim očito da tu postoji još nešto – nešto što, možda, nisam trebala znati.
Njezin glas me trže iz razmišljanja. ''Inače ćeš završiti kao tvoja mala prijateljica, iako mi doista nije plan te sredim. Bar ne na takav način. Tebi ću priuštiti laku, bezbolnu smrt'', dodala je zagonetno. Zamahnula je rukom te iskricama svjetlosti koje su se stvorile na njezinom dlanu učinila da se kraj njezinih stopala pojavi jedno tijelo. Mrtvo tijelo, tijelo Dementie den Adel.
''Što si to napravila?'', upita Thomas šokirano, zureći u Dementijine širom otvorene oči i gotovo prozirne, ispucale usne na kojima je ostao trag krvi.
Elbereth slegnu ramenima. ''Došla je ovdje prva. Morala sam ju ubiti. Nisam mogla riskirati da uzme Pokal Iskonskih i završi natjecanje prije no što se Maggie pojavi. A, moram priznati... i bilo je nekako zabavno...'' Zahihotala se, prekrivši usta rukom. A onda se naglo uozbilji i ponovno me pogleda. ''Sad mi daj moj prsten ako ne želiš i ti završiti tako!''
Uzmakla sam. ''Sanjaj, Elbereth!'', prosiktala sam, podignuvši štapić. Ona me ošinu pogledom kao da se nije nadala da ću se opirati, a potom otvori usta s kojih su se, poput otrova, spremale poteći čarobne riječi...
''Pazi, Maggie!'', reče Thomas, ali bilo je prekasno.
Elbereth je ipak bila brža. ''Crucio!'', vrisnula je. Svjetlost sa njezinog štapića poleti zastrašujućom brzinom i udari u moje grudi prije no što sam uspjela bilo što učiniti.
Pala sam na koljena. Stisnula sam zube u agoniji užasne boli koja mi je istog trena slomila tijelo, ali nisam htjela vrisnuti. Nisam si mogla to dopustiti. Klečala sam na zemlji, zatvorenih očiju i ruku čvrsto pritisnutih uz ledeno tlo sve dok bol nije lagano uminula. Elbereth prođe pored Thomasa i nadvi se nad mene poput sijenke. Šutnula je u stranu moj štapić koji mi je iskliznuo iz ruke prilikom pada. Ipak, naglo sam se ustala, ispravljajući se do svoje pune visine. ''Dobar pokušaj. Ali još uvijek možeš samo sanjati. Ja...!'', započela sam odlučno, ali mi Thomas nije dopustio da nastavim.
''Starbreeze!'', povikao je grčevito, uperivši otvoreni dlan ka zbunjenoj Elbereth. Sa njegove prozirne kože poletješe tri dugačke ledene trake i omotaše se oko Elberethinog tijela, stežući ju. Ona ispusti jedan kratak, bolan vrisak a potom klonu na zemlju, onesviještena.
Tada sve utihnu. Čak i vjetar prestade pjevušiti svoju jezivu baladu. Netremice sam zurila u Elberethino nepomično tijelo što je drhtalo na tlu, što od hladnoće, što od boli. ''Je li ona...?'', upitah šapatom. Dohvatila sam svoj štapić sa zemlje i obrisala ga o rub ogrtača.
''Živa je. Nije pametno da ju ovdje ubijemo'', odvrati Thomas nježno. Pogledah ga. ''Ponekad je dobro biti duh. Znaš, dobiješ neke posebne moći poput ove.'' Blago se nasmiješio. Da sam mogla, sigurno bih ga u tom trenutku zagrlila ili barem stisnula njegovu ruku u znak zahvalnosti. Ovako je sve ostalo na kimanju glave i osmijehu koji sam mu uputila. ''Hajde...'', rekao je tiho. ''Uzmi svoj trofej. Pobjednice.''
Ponovno sam se nasmiješila, zakoračivši naprijed, prema kamenom oltaru sa kojeg se širila zamamna svjetlost Pokala Iskonskih. Ugodna jeza mi je prošla kroz tijelo kad sam se uspela uz nekoliko malih, popločanih stepenica koje su me dovele do tog savršenstva optočenog kristalima na koje sam bez razmišljanja položila obje ruke. Na dlanovima osjetih hladnoću, ali onu prijatnu, ugodnu hladnoću. Svjetlost koja je postajala sve jača i jača natjerala me je da sklopim oči i prepustim se zanosu čarolije što me je lagano obuzimala.
U konačnici, otvorih oči i tada ustanovih da se više ne stojim u Sobi Ogledala, već na ogoljeloj tratini školskog dvorišta, okružena mnoštvom učenika iz sve četiri škole koji su vrištali i skandirali. ''Dame i gospodo, imamo pobjednicu!'' Negdje u pozadini čula sam McKorneričin ushićeni glas i pobjedničke urlike svojih navijača, pretežno ekipe iz Elvenpatha. Blicevi fotoaparata i kamera su mi udarali u lice, ali sam, čak i uprkos njima, jasno zamijetila šok i nevjericu u Barbarinim očima u toj mjeri da je djelovala gotovo očajno. Zarila je zube u donju usnicu i snažno stisnula šake, zureći u mene pogledom punim neskrivene mržnje i upozorenja. ''Maggs, uspjela si!'' Amanda se izdvojila iz gomile i pritrčala mi. Odložila sam Pokal na tlo i dopustila joj da me čvrsto zagrli i poljubi u obraz. U ušima mi je još uvijek odzvanjala graja koja je tresla cijelo dvorište, i koju je u konačnici prekinula profesorica Karyme Johansson. ''Gospođice Riddle, molim vas, pridružite nam se ovdje'', rekla je, nasmiješivši se. Odvojila sam se od Amande i, uzevši Pokal, popela se uz nekoliko stepenica koje su vodile na veliki, tamni zid što je nevjerojatno podsjećao na pozornicu. McKornerica me je kratko zagrlila i pogladila moju kosu. ''Razbila si ih, legendo!'', šapnula je pritom.
Ravnatelji sve četiri škole, Natascha Kakko, Neven Lepir, Frank Rogall i, u konačnici, Barbara, lagano su mi prilazili i srdačno čestitali na pobjedi. Barbara se bezvoljno rukovala sa mnom i prevalila nešto sasvim nerazumljivo preko usana, a potom se povukla u sjenu...
''Sad će nam se pridružiti i ostali predstavnici'', izgovorila je Johanssonica. Zamahnula je štapićem prema Pokalu, koji tada zasvijetli istom onom opijajućom svjetlošću. Od tog trenutka, u mome sjećanju su ostale zamrznute samo nejasne slike događaja koji su uslijedili. Na tratini se pojavljuju Jukka, Carlos i... Dementijino tijelo. Neki učenici uzdišu. Drugi vrište. Frank Rogall pritrčava mrtvoj djevojci i opipava joj vrat, a u konačnici tužno sliježe ramenima i odmahuje glavom. Djevojka jako slična Dementiji izdvaja se iz redova navijačica Tristanie i spušta se na zemlju kraj svoje sestre, dok joj niz lice teku biserne suze. Njezin bolan vrisak sječe napetost i strah u zraku. U konačnici, saberem se, duboko udahnem i odlučim razjasniti misteriju.
''Poginula je u Sobi Ogledala, u borbi sa svojim odrazom'', slagala sam, igrajući se pramenjem svoje duge plave kose. Tupi pogled mi je bio uperen negdje iza brda što su se pružala kroz beskonačnost daljina, za nebo na kojem se već pomaljao mladi mjesec.
''Pazi!'', iznenada vrisne netko. Thomas, čini mi se.
Istog trena, osjetila sam čvrst stisak nečijih ruku oko svog tijela i vrh štapića kako mi se snažno prislanja uz sljepoočnicu. ''Sad si gotova'', začuh Barbarin šapat kraj svog uha. Zvučala je očajno, izbezumljeno... preplašeno. ''Sad se nećeš izvući, Riddleova!''
Svi pogledi sada bijahu upereni u nju. Učenici su stajali u malim grupama, ukočeni od straha i iznenađenja. Barbara je jednom rukom obuhvatila moj vrat, stišćući ga toliko jako da sam gotovo gubila dah.
''Barbara! Pusti ju na miru!'', povikala je McKornerica užasnuto. Htjela nam se približiti, ali ju je Barbara zaustavila u toj namjeri, zamahnuvši štapićem u znak opake, ozbiljne prijetnje.
''Ni makac!'', siknula je. ''Ako se netko pomjeri, Margaret je gotova!''
Progutala sam knedlu. Nisam mogla dohvatiti svoj štapić, nisam se mogla tek tako otrgnuti od nje, a svi ostali su nepomično stajali, kao da ozbiljno shvaćaju njezine prijetnje.
Tada spazih Thomasa. Mahao je rukama i nogama kao ludak, dajući mi do znanja što trebam napraviti. Duboko sam udahnula.
Sad ili nikad, pomislih.
Savila sam nogu u koljenu i snažno udarila Barbaru štiklom u trbuh. Ona zaječa i skloni ruke sa mog tijela, presamitivši se. Odskočila sam u stranu. ''Sharon, sad!'', oteo mi se uzvik.
''Avada Kedavra!'', povikala je McKornerica istog časa, uperivši svoj štapić u Barbaru. Zelena svjetlost presječe vazduh i svom svojom snagom pogodi Barbaru u lijevu stranu grudi, tamo gdje se nalazi ono što zovu srcem...
Ona vrisnu. I pade.
Pala je tlo, mrtva. Napokon mrtva.
Ovog puta, nitko nije ništa rekao. Sve je utihnulo. Samo su se još mogli vidjeti blicevi fotoaparata i zadovoljna lica novinara željnih zanimljivih priča i uzbudljivih događaja. Uzdahnula sam, pomjerivši se do McKornerice koja se sada zadovoljno smiješila. ''Gotovo je, Maggie'', rekla je, gledajući me lijepim očima boje što su krasile njezino porculansko lice. ''Sada je sve gotovo. Inače, ovo je doista bio uzbudljiv Turnir, ha?''

***

''Pretpostavljam da je ovo zbogom, zar ne?''
Thomas i ja smo stajali iza starog hrasta čija se velika krošnja nadvijala nad plavetnilo jezera, promatrajući učenike koji su se lagano povlačili prema dvorcu. Večernji zrak je bio hladan i neobično prazan. Znala sam, slutila sam da je došlo vrijeme rastanka – i, na neki čudan način, bilo mi je krivo zbog toga. Ispunio je zadatak koji mu je bio namijenjen, Barbarina prijetnja više nije postojala, te je njegova duša bila slobodna. Više ga ništa nije vezivalo za ovaj svijet.
Sjela sam se na kamenu klupu i promotrila njegove zjenice. ''Pretpostavljam...'', odvratio je šapatom. Skrenuo je sneni pogled sa kamenčića što su bili razbacani po zemlji i zaustavio ga na meni, na mome licu. ''Putovanje se ovdje završava. Bar za mene. Iako bih volio da je sve drukčije ispalo.'' Glas mu je bio tih i neopisivo ozbiljan.
Uzdahnula sam. ''Znam. A hoću li te ponovno vidjeti?'', upitah.
''Možda bi bilo bolje da me ne vidiš'', odvratio je. Usne mu se, napokon, raširiše u smiješak. ''Jer, vratit ću se ako ponovno nastanu nevolje, ako ti bude potrebna moja pomoć. Obećajem.''
''Oh...'' Nasmijala sam se. ''Pa, u tom slučaju, nećemo se previše opraštati. Doviđenja, Thomas'', rekoh mu. Okrenula sam se i, prebacivši kosu iza ramena, napravila nekoliko koraka prema vratima dvorca.
''Doviđenja, Maggie.'' Njegov šapat iščeznu među tihim notama proljetnog vjetra, baš poput njegovog lika u magli koja je te večeri, ponovno, uzela Gravestone u svoj nemilosrdni, bolni zagrljaj.

***

''Znači, Barbara je cijelo vrijeme surađivala sa Tarjom i Ralphom?'' Amanda presavi svoju školsku pelerinu i laganim zamahom ruke ju spremi u kovčeg. Kimnula sam glavom, nastavljajući s nanošenjem sjajila na napućene usne. ''Tako je'', promrmljala sam. ''Njezina ideja je bila da me Elbereth napadne u Sobi Ogledala i da me lijepo izuje iz cipela. A kad je ova zakazala, Barbara je pokušala preuzeti stvar u svoje ruke. I vidiš kako je završila.''
Spremila sam sjajilo u svoju kožnu torbu, bacajući posljednji pogled na ogledalo što je visilo na iskrzanom zidu, tik do kalendara na kojemu je bio zaokružen današnji dan. Prvi lipanj. Posljednji dan u Blackgraveu. Prvi dan ljetnjih praznika. U posljednja dva tjedna koliko je prošlo od Turnira podzemlja stvari su se svodile samo na učenje i zaključivanje ocjena, tako da nisam bila iznenađena činjenicom kako su svi ti dani brzo proletjeli. McKornerica je izabrana za novu ravnateljicu škole, što mi je svima još dodatno popravilo raspoloženje, baš kao i činjenica da sam prošla sa svim zaključenim peticama.
''Evo, Maggs, gotova sam'', reče Amanda. ''Bar mislim.''
Uobičajena situacija, rekla bih. Ostalo je svega nekoliko minuta do polaska, a moja sestra i ja smo spremale stvari u posljednjem trenutku. Amanda je zatvorila kovčeg i dohvatila svoju jaknu sa drvene vješalice. ''Ovih par mjeseci što smo ih provele u Blackgraveu stvarno nisu bili laki'', prokomentirala je. ''Mislim, desilo se toliko toga...'' Tada zastade, uzdahnuvši. ''Slažem se. No, ipak dobro se držimo!'', dodadoh živahno. ''Hajde, požuri se. Jedva čekam da vidim Voldemorta i Lu...''
Amanda vrisnu, pokrivši uši rukama. ''Margaret Annabell Revenge Riddle! Već deset puta sam ti rekla da mi ne kvariš ovih posljednjih nekoliko sati sreće spominjanjem te riječi na L!'', zaječala je bolno, praveći grimase. ''K vragu. Zašto nju nitko ne ubije?''
''Mislim da je bilo dosta ubijanja za ovo ljeto'', našalila sam se.
''Da. Jadna Dementia. Jadan Thomas. Jadni svi'', promrmlja Am. Izašle smo na hodnik, gdje se okupila velika većina učenika iz Elvenpatha.
''Jadni mi'', dopunih ju, zaključavajući vrata naše spavaonice. ''Oni kreteni, Tarja i Ralph, i njihove retardirane kćeri nas mogu napasti svaki tren.'' Primila sam ju pod ruku i nastavila koračati kroz uzane, zamračene hodnike na putu do glavnog hola. Spazila sam tračak one lude odlučnosti na njezinom blijedom i naizgled krhkom licu. Nije ništa rekla, ali sam svejedno sa sigurnošću znala što se motalo po njezinim mislima.
Mi ćemo ih čekati. Mi ćemo biti spremni.

***

Lujiza i Voldemort su nas dočekali na peronu. Priznajem, bio je to neobičan osjećaj. Dok sam pohađala Hogwarts, nitko me nije sačekivao ni ispraćao do vlaka, nije bilo nikoga kome bih impulzivno potrčala u zagrljaj i rekla koliko mi je falio, ali sad... Sad je bilo drugačije. Možda sam mnogo toga izgubila dolaskom u Blackgrave, ali nisam se kajala – jer sam dobijala mnogo više. Mnogo, mnogo više...
''Maggie, ubij ju. Povratit ću. Dobit ću proljev. Izbljuvat ću crijeva'', promrmljala je Amanda tijekom narednih nekoliko minuta, dok smo odlazili sa perona što je bio krcat učenicima i njihovim roditeljima koji su sa strahopoštovanjem zurili u nas. Ne obazirući se na njih, Lujiza se okrenu i zagleda se u Voldemorta. Primila ga je pod ruku i utisnula jedan kratak, ali nježan poljubac na njegov obraz. ''Dragi, sve sreća da imamo bar jednu kći koju obožavamo, zar ne?'' Tu skrenu pogled na mene i nasmiješi se. ''Ti si nam, dušo, ponos u obitelji.''
Nasmiješila sam se. ''Hvala, mama.''
Amanda frknu. ''A što sam ja?'', upitala je ironično.
''Ti si...'', poče Voldemort. Tada zastade, kao da ne može pronaći prave riječi. Pogledao je u Lujizu. ''Ljubavi, pomozi mi.''
''...splet nesretnih okolnosti!'', dovršila je.
Prasnula sam u smijeh. Lujiza također. A Voldemort nije ništa više rekao. Zapravo, osmijeh na njegovom licu je govorio više od bilo kakvih riječi što su mu mogle poteći sa usana.
''Ajme meni!'', uzdahnula je moja sestra, sakrivši lice u šake. ''Bit će ovo dugo i naporno ljeto...''

THE END

P.S. Eto, ovako se završava prvi dio Kronika iz Blackgravea. Prije nego što mi kažete da je ovo najgori, najdosadniji i najgluplji post koji sam dosad napisala (što i jeste), molim vas da uzmete u obzir da je iskucan u devet sati ujutru, i to samo iz razloga da što prije završim s ovom pričom za koju mi je inspiracija prosto nestala. Nadam se da je ovih nekoliko mjeseci koliko sam pisala bar nešto vrijedilo, te da mogu reći da je priča u cjelini ipak ličila na nešto. Uskoro planiram započeti sa drugom godinom Maggienog školovanja u Blackgraveu, za koju vam obećajem da će biti zanimljivija i mnogo, mnogo bolja...

08:57 - Komentari (23) - Isprintaj

utorak, 15.01.2008.

Final Chapter



Lindsay

PART ONE

''Thomas?'', upitah ponovno, osjećajući kako mi glas podrhtava. Zatvorila sam oči i u nevjerici zanjihala glavom, uvjerena da je njegova prilika u polutami samo priviđenje koje će iščeznuti tiho, neprimijetno – upravo onako kako se pojavilo.
Ali to se nije desilo.
Otvorivši oči, spazila sam suosjećajan osmijeh na njegovom bijelom, gotovo prozirnom licu. Približio mi se za nekoliko kratkih koraka, zaustavljajući pogled na mojim očima. Ustuknula sam. ''Nemoguće... ti si mrtav!'' Taj je zbunjeni povik više zvučao kao očajnički vapaj, ali nisam si mogla pomoći.
Ne u takvoj situaciji. Ne tako izgubljena.
''Točno'', reče on krotko. ''Ja sam duh. I ovdje sam da te zaštitim.''
Iako još začuđenija i smetenija nego u početku, polako sam se pribrala. Tempo disanja mi se već sredio, a otkucaji srca usporili. Sjela sam se na rub kreveta, prebacivši kosu na rame. ''Ne razumijem...'', prošaputah, promatrajući ga. On se sjede kraj mene.
''Da me zaštitiš? Od čega?'', upitah ga u konačnici.
Uzdahnuo je. ''Od Barbare Wieners. Istina, ona je samo jedna od mnogobrojnih marioneta u rukama Ralpha Nicolsona i TarjeVan Aden, ali ipak... Moćna je. Opasna je.'' Pokušao je dodirnuti moju kosu, ali je naposlijetku povukao ruku i izvio usne u bolan osmijeh. ''Često mi se desi da zaboravim...'', promrmlja tada, više za sebe. A potom podiže pogled i ponovno ga zaustavi na meni. ''Vjerujem da već sve znaš. Vjerujem da su ti Sharon McKorner i Peter McNeil već sve ispričali, tako da te samo mogu ponovno zamoliti za oprost. Žao mi je zbog svega što se desilo. Maggie, vjeruj mi, nikad ti nisam želio nauditi. Ja sam samo...''
Prekidoh ga. ''Thomas! U redu je'', rekoh mu. ''Doista.''
Nasmiješio se, kao da mi tako želi zahvaliti što mu, poslije svega, ipak vjerujem – a činila sam to samo zato što mi je odgovaralo. Da je to shvaćao, tog osmijeha vjerojatno ne bi bilo. Ali ovako... smiješio se. Iskreno. Dobronamjerno. Prijateljski. Pritom su mu oči neobično svjetlucale pod prigušenom svjetlošću što je obasjavala spavaonicu. ''Mislim da Barbara nešto planira. Nešto što bi možda mogla povezati sa Turnirom'', nastavio je, zagonetnim tonom koji mi se nikad nije sviđao. Zaustila sam da ga pitam na što točno misli, ali me je u tome spriječila škripa vrata i zvuk koraka koji su odzvanjali spavaonicom. Naglo sam se okrenula i ugledala Haley kako stoji naslonjena na dovratak i netremice me promatra. ''Maggie? S kim si ti to pričala?'', zapitala je, pomalo iznenađeno. Gledala je u mjesto gdje je sjedio Thomas, ali činilo se da nije vidjela ništa.
''Ja...'' Zastadoh, zbunjena.
''Ti si jedina koja me može čuti i vidjeti'', šapnu mi Thomas.
Nasmijala sam se. ''Nešto sam pjevušila. Znaš mene'', rekoh joj. Odmahnula sam rukom. ''Zaboravi. A, ovaj... što ti radiš ovdje?'', upitah na kraju.
''Moram razgovarati s tobom. Upravo sam doznala nešto vezano za sutrašnji bal...'', započela je, ali joj nisam željela dopustiti da završi.
''Haley, već sam ti rekla da mi ne pada na pamet da idem na taj glupavi bal!'', povikah na nju, sada već pomalo iznervirano. I bila sam sigurna u svoje riječi, sve dok ona nije neodređeno slegnula ramenima i ponovno progovorila. ''Bojim se da ćeš morati. Upravo smo dobili vijest da će četvoro predstavnika otvoriti svečanost, skupa sa svojim pratiocima'', oprezno je saopćila, kao da se plaši da bih svakog trena mogla početi urlati i histerizirati. ''Zbogom!'', dodala je uz usiljen smiješak što se prolomio na njezinom licu, a onda se brzo povukla iz sobe, zalupivši vratima.
Otpuhnula sam i pritisnula prste uz sljepoočnice, trljajući ih. ''Samokontrola, Maggie... samokontrola...'', mrmljala sam si u bradu, suzdržavajući se.
Thomas je prasnuo u smijeh. Bijesno sam ga pogledala i zamahnula rukom s namjerom da ga udarim, ali mi je dlan samo proletio kroz vazduh. ''Dobar pokušaj'', naceri se on. Isplazila sam mu jezik i nemoćno klonula na jastuke koji bijahu nemarno razbacani po mom krevetu. ''Baš krasno'', procijedila sam kroz zube. ''Još mi je samo ovo trebalo. Pitam se što je sljedeće.''
''Razvedri se'', reče mi on. ''Ne može biti baš toliko strašno, zar ne?''

***

Thomas je imao pravo. Nije bilo baš toliko strašno.
Scene koje su se izdešavale sljedeće večeri na balu ostale su zamrznute u pozadini mojih nesuvislih misli, poput fotki. Lagana, umirujuća glazba, raskošna dvorana sa kristalnim zidovima, svjetla koja su bacale svijeće po plesnom podiju, mnogo pića, mnogo smijeha... a, opet, i izvjesni tračci napetosti koji su sjekli veselje i razdraganost što su ispunjavali zrak. Amanda i ja smo većinu večeri provele sjedeći same u zamračenom kutu i raspravljale o nekim sitnicama kao što su šminka i crna magija, ne obazirući se na glazbu koja je tresla zidove i učenike koji su neprestano plesali, bilo pojedinačno, bilo u paru. Nisam mogla ne primijetiti i zadovoljni osmijeh koji je poigravao na Barbarinim tamnim usnama dok je netremice zurila u nas. Shvatila sam da je, po drugi put, Thomas imao pravo.
Ona doista nešto planira. Nešto opako. Nešto tipično za nju.
Nešto što se itekako tiče mene.
A nije dugo prošlo dok nisam doznala što je u pitanju.

***
Sjedila sam na rasklimanoj stolici, u svom šatoru, osjećajući kako mi se u donjem dijelu trbuha javlja blaga napetost. Jer, Turnir Podzemlja je trebao započeti svakog trenutka. Osluškujući monotone kapi kiše kako lagano udaraju po platnu, bacila sam još jedan, posljednji, pogled na ogledalo koje sam držala u ruci. Odraz na kristalno čistom staklu napokon je pokazao osobu koju sam cijeli svoj život željela vidjeti.
Oči su mi svjetlucale zlokobnim sjajem kakav me je oduvijek oduševljevao, a na usnama boje rubina poigravao je samouvjereni smiješak.
Imala sam snagu. Imala sam moć. Imala sam odlučnost.
Imala sam hladnokrvnost koja je potrebna da bi se postigao željeni cilj.
U ovom slučaju, to je bila pobjeda na Turniru.
Sklonila sam pramen plave kose sa čela i, ustavši se sa stolice, posegnula za svojim uskim crnim ogrtačem. Zidni sat i povici koji su dopirali sa dvorišta dali su mi do znanja da je kucnuo čas da se pojavim.
No, čim sam izašla iz šatora, grupa novinara mi je prepriječila put. Svi su držali mikrofone i video-kamere kojima su hvatali prezir što se prolomio u mojim zjenicama.
''Gospođice Riddle, kako se osjećate?''
''Kakvi su vaši utisci o Turniru?''
''Je li istina da ste vi i vaša obitelj napali Hogwarts?''
Ta i slična pitanja odzvanjala su mi u ušima dok sam se gurala između tih dosadnih nakaza, na putu prema dijelu dvorišta u kojemu su se polako okupljali svi učenici. Naglo sam se okrenula. ''Molim vas, poštujte moju privatnost'', doviknula sam, a potom ponovno potrčala.
Na sred dvorišta, tik do jeza, bilo je postavljeno nešto nalik na pozornicu. Tamo su stajali ravnatelji sve četiri školi, te Jukka, Dementia i Carlos – samo sam im se još ja, kao četvrta učesnica, trebala pridružiti. Čim sam stala kraj Barbare i usiljenim osmijehom pozdravila sve prisutne, ceremonija je započela. ''Ove smo godine odlučili uraditi nešto posebno'', objavila je Barbara, na samom početku. ''Turnir podzemlja se obično sastoji od tri zadatka, ali, ovoga puta, bit će tu jedan. Jedan, ali vrijedan. Naime, umjesto sabiranja bodova iz sva tri zadatka, natjecatelj koji prvi dotakne trofej pod nazivom Pokal Iskonskih, automatski postaje pobjednik ovog Turnira.''
Svi zapljeskaše.
Barbara nastavi. ''Pokal je sakriven u podzemnim školskim hodnicima, u prostoriji koja se naziva Soba ogledala'', objavila je. ''Tamo ćete se suočiti sa vašim najvećim neprijateljom – vašim vlastitim umom.''
Još jedan pljesak odjeknu dvorištem.
Barbara je zamahnula rukom ka tlu, gdje se istog trena formira podzemni tunel sa starim, kamenim stepenicama. Izvadila je iz džepa četiri flašice u kojima bijaše napitak sa esencijom jednorogove krvi. ''Ako netko poželi odustati, neka razbije flašicu i moć napitka će ga apartirati ovdje'', objasnila je, dok nam ih je dijelila. Glas joj je bio dubok i ozbiljan. ''A sada – neka Turnir Podzemlja započne!''
Jukka, Carlos, Dementia i ja smo se nesigurnim koracima uputili niz stepenice što su vodile u unutrašnjost zemlje, ispraćeni snažnim pljeskom i ohrabrujućim povicima naših navijača. Kao da je to sada vrijedilo...
Čim smo sve četvoro stupili unutra, prolaz kroz koji smo ušli se treskom zatvori, ostavljajući nas u mrklom mraku.
''Lumos!'', rekoh istog trena. Ostali učiniše isto. Malene, bezimene iskrice sa vrhova naših isukanih štapića osvijetlile su kamene zidove podzemnog hodnika. Duboko sam udahnula. U ledenom, oštrom zraku se nazirao miris vlage i truleži.
''Oh...'', uzdahnu Carlos, promatrajući okolinu stisnutih očiju. Pred nama se pružao zamršeni splet uskih, mračnih hodnika što je nevjerojatno podsjećao na labirint. A najgore? Najgore je bilo to što je svaki od tih hodnika izgledao isto – prosto niste mogli ni nagađati koji put vodi do Sobe ogledala.
''Pretpostavljam da se ovdje razdvajamo, zar ne?'', rekao je Jukka tiho.
''M-možda bi bilo bolje da za početak ostanemo skupa...'', promrmljala je Dementia nervozno, prolazeći rukom kroz dugu kosu što joj je padala niz ramena. Prostrijelila sam ju pogledom. ''Ne budi glupa!'', rekoh, s prezirom u glasu. ''Mi se sada borimo jedni protiv drugih. A ja namjeravam pobijediti!'' Rekavši to, teatralno sam se okrenula i otrčala kroz prvi hodnik što je započinjao s moje desne strane. Znala sam da gledaju za mnom, osjetila sam njihove poglede na sebi, ali... nisam marila. Nije me bilo briga.
U hodnicima je vladala tišina – zloslutna tišina. Čuli su se samo ubrzani otkucaji mog srca i udarci visokih štikli u šljunkovito, neravno tlo. Grčevito sam štapić, ulazeći sve dublje i dublje u labirint. Imala sam utisak da neprekidno idem u krug.
Nije to bio strah – bila je to neizvijesnost.
Nisam dozvoljavala sebi da se uplašim.
Ne ovdje. Ne sada. Ne na ovakav način.
''Maggie...'', Thomasov šapat dopre do mene. Okrenuh se. ''Što ti radiš ovdje?'', upitah ga, pomalo iživcirano. Nastavila sam hodati.
On me sustiže. ''Pomažem ti'', odgovorio je, nasmijavši se.
Zaokrenula sam očima. ''Dobro. Kako bi bilo da mi kažeš kuda trebam ići da bih stigla do Sobe ogledala?'', rekoh mu, podignuvši obrvu.
''Nisi nikad čula za onu izreku; u labirintu uvijek idi desno da nađeš izlaz?'', odvratio je. Imala sam dojam da ga sve ovo jako zabavlja.
Osvijetlila sam njegovo prozirno lice svjetlošću sa svog štapića. ''Ja ne tražim izlaz. Tražim Sobu ogledala, kokoško'', procijedila sam kroz zube.
Nasmijao se, još jednom. ''Ipak pokušaj ići kroz ovaj desni hodnik'', rekao je u konačnici. Kimnula sam glavom i poslušala njegov prijedlog, krećući kroz uski hodnik koji se pružao desno od nas. Djelovao je više kao neki procjep između dvije stijene nego kao pravi hodnik – vjerojatno da nas zavara.
U konačnici, Thomas i ja smo se našli pred visokim, crnim vratima. Snažno sam ih odgurnula. Treskom su se otvorila, otkrivajući interpretaciju raja... Beskonačna prostorija, prostorija zastrašujuće visokih zidova što bijahu načinjeni od stakla. Od ogledala. Na sredini, na okruglom crvenom ćilimu, stajao je tamni, kameni oltar. A na njemu, na njegovoj glatkoj površini, bijaše položen trofej.
Mali, svjetlucavi pokal optočen kristalima.
Pokal koji je isijavao esencijom čiste moći...
Pokal iskonskih.
Oteo mi se uzdah. ''Hajde, uzmi ga...'', prošaputa Thomas oduševljeno.
No, ipak, nešto tu nije štimalo. Nije moglo biti ovako lako.
Nesigurnim korakom, koračala sam po podu za koji mi se činilo da je također spravljen od stakla. Odrazi na ogledalima što su me okruživali pokazivali su dosad najvažnije trenutke u mom životu. Na jednom odrazu vidjela sam Lujizu i Voldemorta kako zagrljeni leže na krevetu i drže novorođenče zamotano u tamnoplavu dekicu. Ta sam beba, naravno, bila ja. Baš kao i mala djevojčica jarkocrvene kose što se igrala sa svojom, tada još uvijek identičnom, sestrom blizankom. Sa Amandom.
Bili su to samo neki od prizora iz mog života koje sam mogla vidjeti u tom trenutku, dok u konačnici nisam zaustavila zjenice na odrazu što je prikazivao upravo ono što sam tada bila.
Mlada crna vještica, vještica duge plave kose i očiju poput zelenih dijamanata. Nekoliko trenutaka sam tupo zurila u ogledalo, sve dok odraza nije naglo nestalo. Prije no što sam išta uspjela reći ili učiniti, djevojka koja mi bijaše identična, djevojka iz ogledala, pojavila se iza mojih leđa. Spazila sam njezin prodorni pogled tek krajičkom oka, ali je i to bilo sasvim dovoljno da se brzo okrenem k njoj i zaštitnički podignem štapić.
''Ne tako brzo, Margaret Annabell Revenge Riddle...'', rekla je glasom koji je zazvučao baš poput moga. Prepriječila mi je put. Stresla sam se. ''Jesi li spremna suprotstaviti se jednoj od najsurovijih vještica današnjice? Jesi li spremna spoznati vlastitu moć? I jesi li se spremna boriti protiv same sebe?''
''Možeš se kladiti u to. Margaret'', odvratih prkosno, zamahnuvši štapićem. Nisam planirala dugo se zamajavati sa tom imaginarnom glupačom. ''Cru..''
Izgovaranje jedne od tri neoprostive kletve bilo je prekinuto ženskim vriskom:''Avada Kedavra!'', poslije kojeg je druga, preslikana Margaret bolno vrisnula i iščezla neprimijetno kao što se i pojavila - natrag u ogledalo.
''Oh, ne...'', prošaputao je Thomas.
Pratila sam njegov uspaničeni pogled sve do drugog kraja prostorije, odakle se i začuo onaj povik što je prekinuo borbu. Moje zjenice se zaustaviše na njoj.
Na djevojci koja mi je po svemu bila ista izuzev po boji kose.
Na djevojci koja je, nasmijana, stajala kraj sporednih vrata.
Na Elbereth Nicolson.

Nastavit će se...

P.S. E, pa, dragi moji... došli smo i do pretposljednjeg poglavlja priče koja pripada prvoj godini. sretan

10:37 - Komentari (10) - Isprintaj

četvrtak, 03.01.2008.

A way to the lands where as a hero I stand…



lindsay lohan

Zinula sam u čudu. ''Molim? Vi znate tko je ubio Thomasa?!''
''Da, gospođice... Znam.'' Ton kojim je McNeil govorio ostavljao je dojam razboritosti i smirenosti, ali me nije spriječio da primjetim nijansu zabrinutosti koja se prolomila na njegovom izboranom licu. ''Thomasa Holopainena je ubila Barbara Wieners.''
''Što...?'' Htjela sam vrisnuti, ali je sa mojih usana potekao samo tihi, gotovo nečujni šapat. Njegove su riječi i dalje odzvanjale u pozadini mojih misli, kao da su imale za zadatak da me natjeraju da povjerujem u njih. No nisam mogla. A Amanda je očito dijelila moje mišljenje. ''To je nemoguće!'', rekla je, nakon nekoliko predugih trenutaka tišine koji bijahu ispunjeni samo tupim gledanjem u pod. McNeil sućutno promotri mene i moju sestru, kao da se cijela ova priča mnogo tiče nas dvije – a činjenica da je doista tako postajala je sve teža i teža za prihvatiti. ''Bojim se da je ipak moguće, gospođice'', reče naposlijetku. Sada mu se u glasu nazirala i blaga panika. Okrenuo se i zaustavio pogled na otvorenom prozoru, započinjući priču. Bila je to jedna od onih uvertira u nešto iznenađujuće, nešto značajno i, u konačnici, nešto što bi moglo razriješiti bar djelić misterija koje su ove godine nastale u Blackgraveu. ''Barbara je jedna od Sluga Pakla koje su Tarja i Ralph odabrali da u njihovo ime nadgledaju Gravestone, pa samim tim i Blackgrave i... vas. A, kao što znate, prije nekoliko mjeseci joj se pridružio i njezin stari prijatelj, Thomas Holopainen. No učinio je nešto što nikako nije smio. Zaljubio se u vas, gospođice Maggie.'' Tu skrenu pogled na mene. Osjetila sam kako me podilaze trnci nelagode, te samo slegnuh ramenima. McNeil nastavi. ''Bio je na rubu priznanja cijele istine, ali prije no što je vam je uspio izdati Barbarine planove, ona ga je ubila. I ostatak priče već znate...'' Glasno je otpuhnuo, namještajući naočale debelih okvira na svoj prćasti nos.
''Ne znamo. Kako se priča završava?'', upita Amanda nestrpljivo. Zvučala je više ljutito nego uplašeno. ''Što Barbara zapravo smjera? Ne vjerujem da nas samo želi nadgledati, zar ne? I što Tarja i Ralph hoće od nas?!'' Nikad ranije ju nisam vidjela takvu. Nikad ranije nisam vidjela toliku uznemirenost u njezinim zjenicama. Nervozno je stiskala šake. Za tren mi se učinilo da joj i usnice podrhtavaju, ali nisam mogla biti sigurna. Ni u što više nisam bila sigurna, zapravo. I činilo se da nisam bila jedina. McNeil slegnu ramenima. ''Volio bih znati, gospođice. Volio bih, ali ne znam. Nitko ne zna. Nitko osim Barbare i, naravno, Tarje, Ralpha i njihovih kćeri.'' Izraz lica mu se naglo izmijenio. Ne znam da li je u pitanju bila istinska odlučnost ili samo dobro prekriveni strah. ''Ali sam zato siguran da se sprema rat. Krvavi rat. Rat u kojemu će samo jedna strana izaći kao pobjednik. Rat kakav čarobnjački svijet još nije vidio.''
Zaokrenula sam očima. Nisam mogla trpiti njegova mudrovanja ni trenutka dulje. Nisam, jer sam znala kako će se sve završiti. Izaći ću iz njegovog kabineta još zbunjenija nego što sam bila na početku, a odgovori na pitanja će se činiti sve daljim i nedostižnijim... Nije mi to trebalo. Ne ponovno. Nisam si to htjela dopustiti. Zato sam samo kimnula glavom u znak razumijevanja i, vukući Amandu za ruku, šutke napustila McNeilov zamračeni kabinet.

***

Sjedila sam u kožnom crnom naslonjaču do Amande, oslonjena leđima na jastuke. Bile smo skupa sa onima koje sam u nekim prilikama nazivala prijateljima, iako su bili samo još jedni od naših mnogobrojnih sljedbenika. Stajali su na prašnjavom crnom tepihu, formirajući krug oko nas. Za nekoga tko nas je često promatrao sa strane (a takvih je bilo mnogo, ako smijem primijetiti), bio je to sasvim običan prizor. Ali za nas, za nas koji smo možda bili spremni pogledati istini na oči, situacija je bila drugačija. Mnogo drugačija. U svakom pogledu. ''Ovdje će biti žestokih nevolja'', zaključio je Draco, nakon što sam im ispričala cijelu priču. Nervozno se šetkao oko naslonjača, prolazeći rukom kroz svoju plavu kosu. Kimnula sam glavom, složivši se s njim. ''I? Što mislite, što nam je činiti?'', upitah u konačnici. ''Mislim da ne možemo učiniti mnogo toga'', rekla je Diana zamišljeno. Iako sam znala da je u pravu, iskrivila sam lice u grimasu zbog tih njezinih riječi.
''Moram vam nešto priznati'', javi se Chloe iznenada. Svi pogledasmo u nju. ''Maggie, Amanda... ja...ovaj, cijelo vrijeme sam znala što se dešava. Znala sam da je Thomas bio Barbarin suradnik, znala sam da skupa nešto kuhaju, a nedavno sam i doznala da su Tarja i Ralph ponovno ustali. Pomagala sam McKornerici i Lexy da razotkriju Barbaru.'' Izgledala je kao da joj je veliki kamen pao sa srca kad su te riječi prešle preko njezinih usana. Zaustavila je svoj pogled pun iščekivanja na mojim zjenicama. Nakon nekoliko trenutaka koji su prošli dok su mi se u glavi lagano slagale sve kockice, nasmiješih se. Ali ne zato što sam razumjela razloge zbog kojih je šutjela, nego samo zato što sam znala da će mi njezina saznanja biti od koristi i da bih trebala odložiti trenutak u kojem ću se obračunati s njom. I znam, sebična sam. Okrutna sam. U svemu gledam vlastitu korist. Zla sam. Znam da sam doista onakva kakvom me smatraju. Znam, i to mi se sviđa. ''I pretpostavljala sam da je nešto slično u pitanju'', rekoh na kraju. ''U redu je.''
Rubovi usana joj za tren poletješe prema obrazima – kao i uvijek kad je na pameti imala neku ideju. ''Razgovarala sam s McNeilom. Obavijestio je sve profesore što se dešava, tako da je vrlo vjerojatno da će se uskoro riješiti Barbare.''
''Molim?!'', siknu Amanda. ''Ali to je suludo! Neće biti dobro da ona napusti Blackgrave. Ovako ju bar možemo držati na oku!''
Chloe se nasmijala. ''Ne, ne mislim na tu vrstu 'rješavanja.' Žele ju ubiti. I mislim da će to učiniti jako brzo, za vrijeme trajanja Turnira'', saopćila nam je. Razmislila sam o njezinim riječima i toj ideji koja mi je zazvučala jako pametno i domišljato. Htjela sam reći da na moju podršku mogu računati u svakom trenutku, ali me je Lella pretekla. ''Sviđa mi se to'', rekla je krotko. ''A kad već govorimo o Turniru, predstavnici ostale tri škole samo što nisu stigli. Mislim da bi bilo bolje da siđemo u Blagovaonicu.''

***

Ta je hladna svibanjska večer po mnogo čemu bila posebna. Bila je to večer u kojoj je škola Blackgrave, kao domaćin Turnira Podzemlja, trebala dočekati predstavnike ostale tri škole koje učestvuju na istom. Večer koju sam čekala već tjednima. Večer koja je svojom zanosnom čarolijom doprinijela da svi zaborave na stare brige i uživaju u svemu što je ona donosila. A donijela je mnogo toga – mnogo više nego što sam očekivala. Da sam još uvijek bila sposobna za to, možda bih se nasmiješila. Sve je bilo, valjda, vrijedno toga – počevši od samog izgleda i ugođaja koji je vladao u Blagovaonici. Imali biste osjećaj kao da lebdite između kamenih nadgrobnih ploča zaraslih u korijenje, dok se po vašem tijelu koje drhti od ugodne jeze slijevaju zamišljene kapljice kiše. Sve je bilo toliko realistično da sam ga gotovo mogla osjetiti. Polutamu su razbijale čestice svjetlosti sa vrhova mirisnih svijeća koje su bile poredane po stolovima prepunim različitih vrsta hrane. A profesorski stol su krasili veliki blještavi kristali u obliku zmaja, slijepog miša i škorpije – u obliku zaštitnih znakova sva tri doma. Barbara je sjedila u svom raskošnom naslonjaču, smiješeći se svojim pobjedonosnim osmijehom. Lice joj je izgledalo zagonetno i opako pod svjetlošću svijeća. U kutu prostorije bio je postavljen tamni crni klavir za kojim je sjedila profesorica Johansson. Barbara je sačekala da učenici prestanu sa povicima oduševljenja i šaputanjima koje su razmjenjivali na svakom koraku, a potom je dala znak da je došlo vrijeme za himnu Blackgravea. Svi smo se ustali, a Johanssonica je majstorski zasvirala već dobro poznatu melodiju. Otvorila sam usta i zapjevala skupa sa ostalim učenicima.
''A way to the lands where as a hero I stand
The path where beauty met the best
Elvenpath
It's the honesty of these worlds
Ruled by magic and mighty swords
That makes my soul long for the past
Elvenpath.
''
Uslijedila je kratka pauza ispunjena očaravajućom melodijom.
''It's not the end, not the kingdom come
It is the journey that matters, the distant wanderer
Call of the wild
In me forever and ever and ever forever
Wanderlust.
''
Slijedeću sam pauzu iskoristila da uzmem malo zraka, kako bih mogla nastaviti s pjevanjem. Bilo mi je pomalo neugodno budući da sam se neprestano prisjećala razgovora sa McNeilom o osnivačima škole. Ali upravo zato sam se trudila pjevati što glasnije i dostojanstvenije – kako bih sakrila svoju... pa, priznajem, bila je to slabost.
''I would die for the love of merimaid
Her seduction, beauty and scorn
Welcome to the end of your life
Hail the Oceanborn!
''
Čim su utihnuli i posljednji taktovi pjesme, svi smo se sjeli natrag na svoja mjesta. Barbara je udarila žličicom o svoju kristalnu čašu do vrha napunjenu crnim vinom. Nisam vidjela smisao u tom njezinom potezu, jer su svi pogledi ionako bili prikovani za nju, u iščekivanju. Znali smo da je došlo vrijeme da se upoznamo sa našim gostima iz Tourniqueta, Sleepwalkera i Tristanie. ''Iz ledenih šuma Finske dolazi predstavnik škole Tourniquet, Julius Nevalainen, u pratnji ravnateljice Natasche Kakko i svojih navijača. Molim vas, sve ih pozdravite pljeskom.'' Zamahnula je rukom ka visokim vratima koja se tada lagano otvoriše i unutra sigurnim korakom stupi žena srednjih godina odjevena u crnu haljinu sa izvezenim logom Tourniqueta. Lice joj je bilo bijelo kao snijeg. Isticale su se samo oči uokvirene jakom crnom olovkom, čineći da izgleda gotovo zastrašujuće. Bila je to Natascha Kakko. Ravnateljica. A iza nje je, pomalo stidljivo, koračao dečko odjeven u klasičnom heavy metal stilu, sa istim onim logom na majici. Julius Nevalainen, očito. Usne su mu se raširile u lagani smiješak kad smo svi zapljeskali u znak dobrodošlice. Ili čega već... Nisam bila sigurna. Natascha i Barbara su se srdačno rukovale, dok je onih dvadesetak učenika što su došli u pratnji zauzimalo mjesta za stolovima. Julius i još dvojica njegovih prijatelja su se sjeli za naš stol, stol Elvenpatha. ''Bok'', rekao je Julius, sjednuvši se kraj mene. Pružio mi je ruku. ''Julius Nevalainen, ali radije me zovi Jukka.'' Imao je pomalo neobičan naglasak, ali je svejedno djelovao simpatično. Nasmiješila sam se, prihvativši njegovu ruku. ''Bok. Ja sam Margaret Riddle'', predstavila sam se.
''Margaret Riddle?'', ponovi on. Za tren mi se učinilo da u njegovim očima, pored iznenađenja i nevjerice, vidim i malo straha. Kimnula sam glavom. Pribravši se, zaustio je da nešto kaže, ali sam ga prekinula. ''U redu je. Vjeruj mi, naviknuta sam na takve reakcije'', rekoh, započinjući razgovor. Dok smo pričali o Turniru i zadacima koji će biti stavljeni pred nas, Barbara je najavljivala dolazak predstavnika Tristanie. Budući da je Tristania ženska škola crne magije u Austriji, nisam se iznenadila vidjevši grupu djevojaka kao ulazi kroz vrata, predvođena Frankom Rogallom, ravnateljem, i predstavnicom, Dementiom den Adel. Tek što su se djevojke smjestile za stol Wanderlusta ispraćene još jednim glasnim pljeskom, Barbara je rekla nekoliko riječi o školi Sleepwalker. Ubrzo nam se pridružio ravnatelj te poznate španjolske škole, Neven Lepir, skupa sa Carlosom Santamarinom i njegovim navijačima. Već odavno sam prestala pratiti svečanost, tako da ne mogu sa sigurnošću reći što se dalje dešavalo. Sve se činilo kao u nekom košmaru, nekoj neostvarenoj iluziji – gotovo ničega nisam bila svjesna. Nisam bila svjesna kakav se izazov stavlja pred mene. Nisam bila svjesna što me čeka. Bila sam isuviše zaokupljena čokoladnim kolačima da bih se zamajavala pričama o svemu tome, o sutrašnjem balu i zvaničnom početku Turnira koji je slijedio odmah nakon toga.

***

Čim je večera završila, uputila sam se ka svojoj spavaonici. Umor me je svladao ranije nego obično. Ili sam samo željela pobjeći od svega na ovakav način? Ne znam. Činilo mi se kao da sve lagano gubi smisao, a to mi se nikako nije sviđalo. Uzdahnuvši, otvorila sam vrata. Zaškripala su, otkrivajući prostoriju niskih zidova u kojoj je vladao mrkli mrak. Ne obazirući se na taj užasni zvuk, skinula sam pelerinu i nemarno ju prebacila preko drvene stolice. Ili sam bar to pokušala. Bilo je toliko mračno da nisam vidjela ni prst pred nosom. ''Lumos!'', prošaputala sam, zamahnuvši štapićem kroz zrak kojim se širio jak miris dogorjelih svijeća. Blage iskre svjetlosti razbiše mrak, ali ne i tu čudnu nelagodu koju sam osjećala u grudima. Okrenula sam se kako bih dohvatila četku za kosu sa police, ali sam ga tada ugledala kako stoji oslonjen na dovratak. Zaustavio je svoj nježni pogled na meni. Ugrizla sam se za usnicu, suzdržavajući se od vriska. ''Nemoguće...'', promrmljala sam, osjećajući kako mi glas podrhtava. ''Thomas?''

Nastavit će se...

P.S. Prvo jedna ogromna isprika zbog dugog zapostavljanja ove priče, ali reći ću samo jedno; stvaralačka blokada. Još mi se nije vratila inspiracija, ali morala sam nešto napisati, pa makar to bio i nekvalitetan post poput ovog.

10:29 - Komentari (19) - Isprintaj

subota, 15.12.2007.

You believe but what you see? You receive but what you give?



Kimnula je glavom, gledajući prema dvorcu, odakle je potekao i onaj vrisak što je maloprije proparao napetost u zraku poput oštrog noža. ''Moramo vidjeti što se dešava...'' Potrčala je preko travnjaka na kojem su plesale tople zrake sunca. Kao da je predosjetila da je u pitanju nešto loše. Ne znajući što bih drugo učinila, potrčala sam za njom. Bolni jauci i još poneki uplašeni povici odjekivali su školskim dvorištem. Povjetarac je udarao u naša lica sve snažnije dok smo prilazile nekolicini učenika što su stajali na tratini kraj jezera, okupljeni oko nekoga.
''Što se... oh, Bože!'' McKornerica preblijedi. Pratila sam njezin preneražen pogled do tla na kojem je ležao Thomas. Grčio se i stenjao od nesnosnih bolova koji su prolazili njegovim onemoćalim tijelom. Pogledao me je očima koje sad bijahu jarkocrvene. Zakrvavljene. Pokušao je nešto reći, ali se u konačnici samo mlaz krvi slio sa njegovih drhtavih usana. Nešto me je steglo u predjelu grudi, no taj je osjećaj trajao samo tokom jednog zanemarljivog trena. Odmah sam shvatila o čemu se radi. Da, bila je to Empathica. Grčka kletva. Smrtonosna kletva. Neoprostiva kletva za koju mnogi nisu znali, neoprostiva kletva koju su neki smatrali samo legendom, ali svejedno najopasnija neoprostiva kletva poznata čarobnjačkom svijetu. Činila je da i najmoćniji čarobnjaci umiru u najvećim i najstrašnijim agonijama, pokazujući da postoje osjećaji i sudbine gore od Smrti. A, u konačnici, i ona sama bi došla po toga na koga je kletva bila bačena... Bila je to jedina čarolija za koju nije postojala poznata protukletva, jedina kletva koju nitko nikad nije preživio. Znala sam da neće ni Thomas. Nije postojala šansa za to. I drugi su to znali, ali nitko nije ništa rekao. Kakva bi riječ bila dovoljna da ublaži užas koji je zavladao zbog same činjenice da je netko iskoristio jednu ovakvu kletvu?
''Maggie...'', zahripao je Thomas nemoćno. Krv mu je i dalje tekla niz obraz. Kleknula sam do njega i instinktivno primila njegovu jezivo hladnu ruku. Čvrsto me je stisnuo. ''Oprosti mi...''
Uzdahnula sam. ''Nemam ti što oprostiti'', rekla sam tek reda radi, iako sam znala da nije tako. Nije moglo biti tako. On me pogleda još samo jednom. Blago se nasmiješio. Posljednji put. I tada je sve utihnulo... Tiho zavijanje vjetra. McKorneričini uzdasi. Uplašeni šapati učenika. Njegov život. Ustala sam se. Osjetila sam izvjesno olakšanje, iako mi je bilo pomalo krivo što nije dovoljno poživio da mi otkrije pravu istinu o Barbari Wieners. Možda zvuči bolesno ili bezosjećajno, ali tugu nisam osjećala. Ni njezin najmanji tračak me nije dotaknuo. Ni u jednom trenu. Zastrašujuće, zar ne?
''Pa, eto... gotovo je.'' Otresla sam sloj prašine sa svoje suknje.
''Idem obavijestiti ravnateljicu...'' Maricruz se okrenu na peti i potrča prema vratima dvorca. Neke učenice su i plakale. Od straha.
McKorneričino lice poprimi kameni izraz. ''Da li je netko vidio tko je ovo učinio?'', upitala je.
''N-ne... jednostavno je pao i... i...'', prošaputala je Gabrielle Mandrake.
Profesorica kimnu glavom. ''Vratite se u školu i obavijestite svoje kolege o ovome što se desilo. A ja ću porazgovarati sa ostalim profesorima.'' Rekavši to, spustila je pogled na Thomasovo mrtvo tijelo. Stresla sam se od količine straha koju sam tada vidjela u njezinim očima. Shvatila sam da čak ni ona, za koju smo svi navikli da uvijek sve zna, nema logično objašnjenje za ovo što se desilo... a još manje za sve što se moglo desiti u najbližoj budućnosti.

***

Barbara pljesnu rukama. Bio je to znak da svi prestanemo s jelom i obratimo pažnju na njezin govor koji je uslijedio. Zavladala je potpuna tišina, po prvi put otkako sam došla u Blackgrave. Očekivala sam da će Mićko i David dobaciti neku od svojih poštapalica, ili da će Dean izvesti nešto što bi vratilo osmijehe na lica, ali to se nije desilo. Svi su napeto gledali u Barbaru. ''Vjerujem da znate da je ovog popodneva jedan učenik ubijen. No, nisam sigurna da li vam je poznato da je ta smrt prouzročena najstrašnijom neoprostivom kletvom. Kletvom imena Empathica.'' Prekrižila je ruke i duboko udahnula. Sačekala je da umine užas koji se očitovao na licima većine učenika. ''Slučaj Empathice čarobnjački svijet nije vidio već tri stoljeća. Ne znamo tko ju je iskoristio, ali je jasno da je to morao biti izuzetan čarobnjak. No, kako god...'' Zastala je, odmahnuvši rukom. ''Ne smijemo dopustiti da to pomuti pripreme za Turnir koje su u toku. Da bismo bili sigurni da se slične stvari neće dešavati, odlučila sam da ne smijete napuštati školu nakon što sunce zađe, a u spavaonicama morate biti najkasnije do 21 h.'' Tu je skrenula pogled na McKornericu, koja je već zadovoljno trljala ruke. ''Profesorica McKorner će se pobrinuti za to.''
''U prevodu; tko mi bude kao kobila skakao po školi iza 21 h, zalijepit ću ga za pod kao poštansku marku'', zaprijeti McKornerica.
Ne znam koliko će ta metoda biti efikasna, ali znam da su njezine riječi uspjele izmamiti val smijeha koji je ispunio cijelu prostoriju. Šteta samo što je toliko kratko trajao...

***

U skladu s ravnateljičinom naredbom, mjere zaštite u dvorcu su povećane. Neko vrijeme se samo pričalo o kletvi. O ubojstvu. O ubojici čiji identitet nitko nije znao. Hodnici su bili tiši i mirniji nego ikad ranije. Čak su i profesori postali popustljiviji. Priznajem, zastrašujuće. Raspoloženje se popravilo tek objavom vijesti da će u noći pred početak Turnira biti održan bal. Glavna briga sada su postale haljine i odabir pratnje. Hodnici su ponovno bivali ispunjeni vragolastim smijehom i vatrometima koje su Mićko i Prpič priređivali. Činilo se kao da su u jednom djeliću sekunde svi zaboravili na događaj koji je prije nekoliko dana potresao Blackgrave do temelja. Ili su se samo pretvarali da je tako. I, čak iako su balovi bili nešto što nikad nisam podnosila, bilo mi je drago vidjeti da se stvari polako vraćaju u normalu.
''Maggie, znaš što ima novo?'' Haley se sjela u naslonjač kraj mene. Bila je vidno uzbuđena. Ne čekajući odgovor, nastavila je. ''Imam pratnju za bal!''
Podigoh pogled sa časopisa koji sam dotad prelistavala, glumeći zainteresiranost. ''I? Tko je sretnik?''
''Dean...'' Njezini obrazi se zacrveniše. Očito u namjeri da me spriječi da postavim još neko pitanje, brzo je promijenila temu. ''A ti ideš sa Dracom, zar ne?''
Zatvorila sam časopis i odbacila ga u stranu. ''Ne. Ne idem uopće'', odbrusila sam. Haley me začuđeno pogleda. ''Zašto?'', upitala je.
''Mrzim balove'', odvratila sam. ''Je li to dovoljan razlog?''
Zaustila je da nešto kaže, ali ju je Amanda naglo prekinula.
''Hales, možeš li me ostaviti nasamo s Maggie?'' Njezino pitanje je više zvučalo kao naredba. Haley je to shvatila. Zato se ustala sa kauča i poslušno kimnula glavom, već na putu prema Diani i Chloe koje su pisale zadaću na drugom kraju prostorije. Amanda se sjela kraj mene. Uputila sam joj upitan pogled. ''Upravo sam primila pismo od Voldemorta'', saopćila mi je. Ton njezinog glasa je bio krajnje ozbiljan. ''Zamolio nas je da popričamo s McNeilom.''
Namrštih se. ''Pobogu, Am, o čemu bismo mi pričale s njim?'', upitah.
''Ne izmotavaj se. Hajde, idemo...'' Prije no što sam uspjela odreagirati, primila me je za rub pelerine i stala vući prema izlazu iz društvene prostorije Elvenpatha. Nisam se opirala. U konačnici, morala sam se složiti da je razgovor sa profesorom Povijesti Blackgravea bio najbolje rješenje za situaciju u kojoj smo se nalazile. Nisam znala što da očekujem. Da će nam on sve razjasniti? Da će shvatiti? Da će nam pomoći? Nisam znala ni što su Amanda i Voldemort očekivali ali, ipak... Susret sa osnivačima Blackgravea nije bio nešto što sam mogla tek tako zanemariti i ostaviti iza sebe, koliko god da sam to željela. Oteo mi se uzdah dok sam koračala podzemnim tunelima, zagledana u sitne kamenčiće što su se pružali po grubom tlu. Kabinet profesora McNeila nalazio se na samom kraju podzemnog hodnika, od kojeg su ga dijelila visoka staklena vrata. Pokucala sam na njih.
''Da...?'', odmah se začuo McNeilov glas.
Amanda je ušla prva. Slijedila sam ju. McNeil je za svojim radnim stolom prelistavao knjige i označavao markerom važna poglavlja. Pogledao nas je kroz svoje debele naočale sa staromodnim okvirima. ''Oh, blizanke Riddle. Očekivao sam da ćete doći...'' On se ustade iz svog naslonjača i nasmiješi se. Amanda i ja se pogledasmo, pomalo začuđeno.
''Ovaj, profesore... mi bismo htjele razgovarati o nečemu što se desilo dok smo bile u Swanheartu'', započela sam. ''Ovo će zvučati suludo, ali... vidjele smo osnivače Blackgravea. Oni su se vratili. Proročanstvo se ostvarilo.'' Na tren sam sebi zazvučala kao Amanda. McNeil me pogleda iznenađujuće mirno. ''Znači, sreli ste se?'' Uzdahnuo je. ''I to se jednom moralo desiti...'' Skrenuo je pogled na prozor, na odsjaj krvavo crvenog sunca.
''Molim?'', upita Amanda zbunjeno. ''Dakle, vi znate da su Tarja i Ralph...''
''Znam, gospođice. Sve znam.'' Pokazao nam je rukom da se sjednemo. Poslušale smo ga. I on je učinio isto. Djelovao je slomljeno i iscrpljeno - kao da mu je dosta svega. ''Znam da su osnivači Blackgravea ponovno ustali. Znam da žele ujediniti sva četiri Predmeta moći. Znam da nama svima prijeti velika opasnost. I, što je najvažnije, znam tko je ubio Thomasa Holopainena.''

Nastavit će se...

12:44 - Komentari (28) - Isprintaj

srijeda, 05.12.2007.

Reaching, searching for something untouched…



Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Kafić Midwinter Tears bio je prepun učenika koji se očito htjeli odmoriti od višesatnog obilaženja Swanhearta. Glazba je tiho svirala. Neka lagana i romantična pjesmica, čini mi se. Gotovo da ju nisam ni čula od veselih razgovora koji su se vodili za susjednim stolovima. Amanda je sjedila naspram mene, lupkajući noktima o svoju čašu, ali nisam obraćala previše pažnje na to. Bila sam isuviše zaokupljena ogromnim sladoledom od Nutelle koji je stajao preda mnom. ''Da rezimiramo; upetljali smo se sa prastarim kretenima koji su ustali iz mrtvih. Lujiza je pošizila i plačući istrčala iz Mračne kule, te će Voldy morati uložiti nadljudski napor da ju smiri, je li tako?'', upitah u konačnici, ližući kašiku.
''Tako je.'' Amanda kimnu glavom.
''I sad smo u nevolji. Ponovno. Je li tako?''
''Tako je.''
''Dobro.'' Frknula sam. ''Dalje. Ovaj prsten na mojoj ruci je jedan od Predmeta moći i zbog njega bih vrlo lako mogla izgubiti ovu glavu što mi ju je Bog greškom stavio među ramena, je li tako?'', nastavih, gledajući u srebrni prsten koji se presijavao pod blagom svjetlošću svijeća. Kad sam shvatila da mi Amanda neće ništa reći, sama sam si dala odgovor na pitanje. ''Naravno da je tako. S moje točke gledišta; kuku nama.'' Uzdahnula sam, vraćajući se sladoledu. Amanda je nekoliko dugih trenutaka netremice gledala u mene kao da me želi podsjetiti da joj nisam vjerovala i da je, u konačnici, ipak imala pravo. ''Znala sam da će se ovakvo što desiti. Točno sam znala. Ali, naravno, ti...''
Nisam imala snage da se prepirem. Ne tu. Ne tada. Zato sam ju prekinula blagim povišenjem tona. ''Am! Nemoj filozofirati. Radije mi donesi još jedan sladoled'', rekoh joj. Zanjihala je glavom i ustala se od stola. Gledala sam ju kako se mrzovoljno probija kroz gužvu i prilazi šanku, sve dok nisam osjetila nečiji blagi stisak na ramenu. Okrenula sam se. ''Thomas?'', upitah, ne skrivajući iznenađenje. Zagledala sam se u njegove krupne oči što su isijavale nevinom i iskrenom ljubavlju koju je osjećao prema meni. ''Maggie, neću ti mnogo dosađivati...'' Iz njegovog glasa jasno sam čitala izvjesnu zabrinutost. Sjeo se na stolicu i primio moju ruku. ''Samo te moram zamoliti jednu stvar. Odustani od Turnira, Maggie.''
Ošinula sam ga jednim od svojih najledenijih pogleda iako sam svjesna da je to bila samo krinka kojom sam željela skriti šok i blagu jezu što me je podilazila od njegovih riječi. ''Molim?'', upitala sam, podignuvši obrvu.
''Moraš odustati. To je za tvoje dobro. Molim te.'' Zvučao je gotovo očajno. Kao da me preklinje. Pustila sam njegovu ruku na kojoj je ostao trag moje hladnoće. ''Objasni mi to...'', rekoh tiho. Zaustio je da mi nešto kaže, ali se u posljednjem trenu predomislio. Kao da ga je nešto presjeklo. ''Obećaj mi samo da ćeš razmisliti o tome.'' Ustao se sa stolice.
''Dobro. Obećajem'', odgovorila sam. Nisam bila sigurna da li me je čuo, jer je već bio okrenut leđima, hodajući nekoliko metara dalje od mene. Možda je tako i bilo bolje. Svakako, niti u jednom trenu nisam razmišljala o odustajanju. Ne samo zato što sam bila suviše ponosna i odlučna da bih od nečega odustala... nego, jednostavno, radoznalost je bila prejaka. Želja da se još jednom dokažem je bila prejaka. Čar borbe se nije gubio. Nikad. Možda ove rečenice vama nemaju nekog prevelikog smisla, ali ja znam o čemu govorim. Znam čemu težim. Znam za što se borim. Iako to, možda, sad nije trebala biti moja najveća briga.
''Maggie.'' Amandin glas me trže iz razmišljanja. Spustila je još jednu porciju sladoleda pred mene i sjela se natrag na svoje mjesto. Pogled joj odleti u istom pravcu u kojemu je Thomas otišao. ''Što je ovaj konj htio?''
''Ništa, Am. Baš ništa'', odvratih nemarno, bacajući se na sladoled.

***

Pripreme za Turnir podzemlja u potpunosti su obilježile sljedećih nekoliko dana u Blackgraveu. Profesori su većinu vremena provodili po sjednicama i u zbornici, gdje su se dogovarali oko najsitnijih detalja vezanih za ceremonije koje su predstojale. Ipak, trebalo je primjereno dočekati i ugostiti predstavnike sve tri druge škole, kao i njihove ravnatelje i profesore. A činilo se kao da su i ispitivanja i ostale provjere znanja pale u drugi plan. Iako je McKornerica pored svega stizala i propitati nekoga, učenici su novonastalu situaciju sa oduševljenjem prihvatilii. Tako smo Mićko, Dean, Prpič, David, Zemljotres i ja sve naše slobodno vrijeme provodili u smišljanju nekih novih, neobičnih spački. Nije mi bio cilj ometati pripreme. Cilj mi je bio zaboraviti. Cilj mi je bio smetnuti s uma sve što ima bilo kakve veze sa osnivačima Blackgravea. Bilo je neopisivo teško. U svakom zvuku koji bi se prolomio u mojoj blizini čula sam nijanse njihovih pobjedonosnih osmijeha. U svakom svom odrazu, bilo na zrcalu ili na najobičnijoj staklenoj čaši, vidjele sam Elbereth. U svakom Amandinom pogledu prepoznavala sam boju Lorieninih očiju. Čak ni u snu nisam bila mirna. Noćima nisam spavala. Jer, kad god bih sklopila oči, vidjela bih njihova lica. Zato je valjda i razumljivo što sam tražila način da učinim ono što je trebalo biti najlakše; pobjeći... A kad mi ni to ne bi uspjelo, onda bih jednostavno otišla prošetati i razbistriti misli. Baš kao što sam to činila i sada. Sjedila sam na kamenu. Stijeni, zapravo... Posve sama. Sjedila sam i gledala u valove Jezera Istine što su se mreškali pod svjetlošću popodnevnog sunca. Lagani povjetarac mi je mrsio kosu. Prevrtala sam svoj štapić među prstima, kao da se spremam nekoga napasti. Nisam sigurna koliko je vremena prošlo dok sam bila tamo... Nije me ni bilo briga. Pokušavala sam razmisliti što mi je činiti, ali niti jedna razumna stvar nije dolazila do mojih misli. Zbunjenost. Strah. Nevjerica. Ni sama ne znam što sam osjećala. Bila sam svjesna činjenice da se nešto dešava, nešto opako i nezamislivo, ali još uvijek sam se mogla samo pitati - kako? I zašto? Odgovor se nije nazirao. Nigdje. Oteo mi se uzdah. Ustala sam se i stresla prašinu sa pelerine, u namjeri da se vratim u dvorac.
''Maggie. Baš sam te tražila.'' Do mene dopre poznati ženski glas. Podigoh pogled. U sjeni bijele vrbe stajala je McKornerica. Nježno me je pogledala krupnim smeđim očima što su krasile njezino lijepo lice.
''Profesorice, otkud vi?'', upitala sam, iznenađena.
Ona se nasmiješi. ''Rekla sam ti da me zoveš Sharon.''
''Dobro. Sharon, otkud vi?'', ponovila sam svoje pitanje. Bez riječi, prebacila je ruku preko mojih ramena i povela me stazom popločanom crnim kamenjem, što je vodila do prekrasnog vrta. ''Došla sam ti reći nešto'', izjavila je u konačnici. Glas joj je bio blaži nego ikad prije. ''Došla sam ti reći istinu o Thomasu Holopainenu.''
Podigoh obrvu. ''Istinu? Kakvu istinu?''
Lice joj se najednom smrači. ''Thomas nema onoliko godina koliko se predstavlja. On je mnogo stariji. On ima trideset pet godina... baš kao i ja. Jer, on je išao u školu sa mnom. Bio u domu Salazara Slytherina, baš kao i mi ostali. Barbara Wieners, Lexy Slytherin, Thanya Black, Tara Finnerty, Thomas Holopainen, Lujiza, Voldemort i ja. Svih sedam godina svog školovanja Thomas je bio zaljubljen u Lujizu. Ali, ona nikad nije obraćala pažnju na njega....'' Uzdahnula je, zagledavši se u otpale latice ruža koje su se, nošene povjetarcem, spuštale po vlasima njezine crne kose. Uprkos blagoj zabrinutosti kojom su njezine oči isijavale, izgledala je kao da joj je upravo pao veliki kamen sa srca.
A ja? Ja sam nekoliko trenutaka samo nepomično stajala. Kao da sam sleđena. ''Molim? Nemoguće...'', promrmljala sam, šokirana. Ona suosjećajno kimnu glavom. Nisam znala što bih rekla. Možda i nije bilo potrebe za tim... Jer, pogledi su ponekad govorili više i smislenije nego što to ijedna riječ može učiniti. Tisuće pitanja i neosnovanih pretpostavki su igrale po mojim mislima. Možda je posredi bilo nešto sasvim drugo, a možda sam Thomasa, kao Lujizina kći, podsjetila na nju u mladim danima. Možda se zato zaljubio u mene. No, sve i da je bilo tako, postojale su neke stvari koje mi se jednostavno nisu uklapale.
''Čekajte malo... Barbara je išla u školu s vama, zar ne? Ona je onda morala znati tko je Thomas. Zašto bi ga primila u školu? Morala je znati istinu'', dosjetila sam se.
McKornerica se gorko nasmija. ''Maggie, ona ga je i dovela u školu. Ni sama ne znam zašto se sve to desilo. Barbara je oduvijek bila naša prijateljica, ali sada... Svi znamo da njih dvoje nešto mute, ali nitko ne zna o čemu je riječ.''
''A znaju li i Voldemort i Lujiza za ovo?'', upitah, nakon još par sekundi pod okriljem tišine. Pogled mi je bio prikovan za kamenčiće štu su ležali nemarno razbacani oko vrhova mojih crnih cipela.
''Ne. Nismo im ništa rekle. No, obavijestili smo Lexy istog trena kad je Thomas kročio u školu i pokušao te zavesti. Ja sam ubila profesora Halliwella, kako bi ona mogla zauzeti njegovo mjesto za Promjenu izgleda i pomogla nam da otkrijemo prljavu igru koju Thomas i Barbara igraju.'', objasnila je. Gorčina i bijes u njezinom glasu postajali su sve jači i izraženiji.
''Zašto mi to prije niste rekli?!'', upitala sam. Blago sam povisila ton, ali se činilo kao da ona ne mari za to. Kao da shvaća kako se osjećam. U konačnici, slegnula je ramenima. ''Mislile smo da si zaljubljena u Thomasa i da nam nećeš vjerovati. A uostalom, nismo ni smjele nikome reći. Barbara je zaprijetila da će otkriti aurorima da se ti skrivaš u njezinoj školi.'' Sjele smo se na jednu kamenu klupicu što nam se našla na putu. Oko nas se širio jak opijajuć miris cvijeća u kojem je preovladavao predivan miris ruža.
''Nisam zaljubljena u Thomasa. Ali mislim da je on doista zaljubljen u mene...''
Tada sam joj ispričala svaki detalj vezan za odnos koji je postojao između mene i Thomasa. Ispričala sam joj kako sam ga ostavila, ispričala sam joj kako sam čula razgovor između njega, Eddieja i Amy u kojem je rekao da im više ne želi pomagati, ispričala sam joj kako me je molio da odustanem od Turnira... Ispričala sam joj sve.
Pažljivo me je saslušala. Sad je došao red na nju da bude šokirana. ''Ovdje se mijenja puno stvari...'', promrmljala je. ''Možda Thomas nije toliko loš. Možda se doista kaje. Ali, Barbara...'' Ponovno je uzdahnula. Ja također. Obje smo pognule poglede. Nije postojalo ništa što smo si mogle reći, a da time ne učinimo situaciju još kompliciranijom. Ako je to uopće bilo moguće, naravno. I sjedile smo tako, u tišini, sve dok topli zrak oko nas nije proparao jedan užasnuti vrisak što se prolomio iz pravca u kojem su se uzdizale zidine škole. Vrisak bola. Vrisak patnje. Vrisak razaranja. Vrisak koji mi je zaledio krv u žilama.

Nastavit će se...

P.S. Svjesna sam činjenice da je došlo do greške u vremenu, te da je Voldemort pohađao Hogwarts prije pedeset a ne prije dvadeset godina, ali to je namjerno tako napravljeno. Jer, niti jedna od mojih priča uopće nije u skladu sa onom od J.K.Rowling. Nadam se da vam to ne smeta. Inače, malo ću poraniti sa sljedećim nastavkom, tako da on dolazi u subotu!
P.P.S. Danas se desilo novo svjetsko čudo. Ja, potpuni duduk za prirodne nauke, dobila sam peticu iz matematike! Halo, ljudi! Što se dešava sa ovim svijetom????!!! LOL

15:54 - Komentari (12) - Isprintaj

nedjelja, 18.11.2007.

Astral Romance

PART THREE

Preporuka uz čitanje: Lindsay Lohan - Over
Get this widget | Track details | eSnips Social DNA


Ralph i Tarja se nasmijaše ovoj situaciji koja je očito bila smiješna samo njima. Ponovno. Činilo se kao da uživaju u tome. A činilo se, čak, kao da su se i plamenovi svijeća pobjedonosno smijali našem šoku, našoj panici i, u konačnici, našem strahu. Tarja teatralno zamahnu svojom dugom pelerinom. Nekolicina ružinih latica se lagano podiže i nakratko poleti kroz vazduh, i kroz svu napetost koja se u njemu sadržala. ''Što radite ovdje? Što uopće hoćete od nas?'', upita Voldemort naposlijetku. Glas mu je sada odisao prezirom, mržnjom i nekom neobjašnjivom smirenošću - samo ne strahom. Ralph ga je, uprkos tome, promatrao s visoka. ''Želimo se zahvaliti. Na kraju krajeva, da nije bilo vas, mi se nikad ne bismo mogli vratili.'' Prebacio je ruku preko Tarjinih ramena i privukao ju sebi.
''OK, ovi neidentificirani ludački objekti mi se upravo popeli na svaki mogući živac. Idem odavde. Bok'', reče Lujiza, mršteći se. Okrenula se u namjeri da doista ode, ali ju je Voldemort zaustavio. Krajičkom oka sam primijetila kako se opire, ali su tada sva moja razmišljanja i svi moji pogledi bili usredotočeni samo na Tarju i Ralpha.
''Molim?'', upitala sam. ''Kakve veze mi imamo s vašim povratkom?''
Tarja prebaci kosu na rame i duboko udahnu, započinjući priču. Izgledala je identično kao i Lujiza kad bi htjela saopćiti nešto zanimljivo i, po svemu sudeći, jako važno. ''Margaret, mi smo povezani više nego što misliš. Stoljećima smo čekali da opet budemo skupa. Stoljećima smo čekali da opet osjetimo slad slobode i života. A onda, prije više od petnaest godina, čekanju je došao kraj. Te Noći vještica, te noći kad je ljubav tvojih roditelja postala još jača, te noći kad ste ti i tvoja sestra rođena, te noći su se rastvorile i one proklete zidine naše grobnice. Te noći smo ponovno oživjeli.''
Nešto me je stegnulo u grlu. Zatečena, uzmakla sam unatrag. Voldemort i Amanda su pomno slušali njezine riječi, dok je Lujiza samo kolutala očima.
''Naravno!'', reče moja sestra u konačnici. ''Osnivači Blackgravea će se vratiti samo ako njihova zaljubljena srca ponovno zakucaju u tijelima njihovih Nasljednika.'' Jeza je prošla mojim tijelom kad sam ju čula kako citira posljednju rečenicu zapisanu u Drevnoj knjizi.
''Pametna si ti djevojka, Amanda. Baš poput naše Lorien.'' Ralphov zadovoljni izraz lica se najednom izmijeni. ''Ali to nikog od vas neće ostaviti u životu ako nam istog trena ne predate Predmete moći.'' Podigao je svoj štapić, prijeteći nam. Voldemort mu je uzvratio na isti način.
''Na engleskom jeziku, molim'', reče Lujiza ironično. Ni ja nisam shvaćala o čemu govori, sve dok nisam shvatila da naizmjenično baca pogled na moju ruku i Lujizin vrat. Zapravo, na prsten koji sam sasvim slučajno pronašla i na Lujizin medaljon. Amandin užasnuti izraz lica i stisak njezine ruke na mojoj sasvim su odlično odgovarali seko-slobodno-počni-da-paničariš pogledu.
''Zaboravite! Ništa vam nećemo dati, vi prastari majmuni!'', povikala sam, iznenađujući tom reakcijom sve prisutne... a najviše samu sebe. Amanda me je istog trena povukla unatrag i začepila mi usta dlanom. Ralph i Tarja se pogledaše. ''Mala, ne bih se ja tako ponašala da sam na tvom mjestu... U principu, nema tebi spasa.'' Tarjine usne se stisnuše u jednu tanku liniju. Zamahom svog štapića po platnu tame koja nas je okruživala natjerala je paniku da se podvuče pod moje kosti. ''Oops.'' Progutala sam knedlu, već se pripremajući za bijeg. Voldemort i Lujiza su odmah stali ispred mene, s podignutim štapićima - kao da su me tako htjeli zaštititi. Bila sam sigurna da će ih napasti, ali, baš tada, neka prodorna svjetlost zabljesnu na sredini prostorije, kraj starog klavira. Idućeg trena, tamo su stajale Elbereth i Lorien.
''Majko! Oče!'', vrisnu Elbereth. Skinula je krinku, te tako otkrila svoju svilenu crnu kosu. Prošla me je jeza, jer sam imala osjećaj kao da gledam sebe u ogledalu - naravno, ako izuzmemo boju kose.
''Morate odmah doći! Hitno je!'', dopuni ju Lorien. Imala je identičan glas i pokrete kao moja sestra kad bi se nečeg uplašila. I baš to, taj uznevjeren pogled, razorgačene oči i drhtave usne natjerali su Tarju i Ralpha da svu svoju pažnju usmjere na njih.
''Što se dešava?'', upitao je Ralph zabrinuto. ''Jeste li vas dvije dobro?''
''Nemamo vremena za objašnjavanje! Hajde, idemo u dvorac!'', izgovorila je Elbereth, prije no što se apartirala, skupa sa Lorien.
''Još ćemo se mi sresti, i tada...'' Tarja je ostavila svoju prijetnju da visi u zraku. Zatim je, uputivši nam posljednji pogled prepun mržnje, primila Ralpha za ruku. Oboje su se apartirali u jednom trenu, ostavljajući tisuću pitanja i misterija da me proganjaju. Stvari su mi bile još manje jasne nego na početku. Tišina koja je zavladala nije učinila ništa drugo doli dopunila tu moju zbunjenost. U konačnici, Voldemort poče nervozno šetkati po sobi, trljajući ruke. ''Imate li i vi osjećaj da smo se upravo uvalili u nevolju tragičnih razmjera?''
''E, ja imam osjećaj da polako ludim'', odvratila sam, zavalivši se u jedan prašnjavi naslonjač što mi se našao na putu. Podigoh pogled, iščekivajući da netko ponudi neko razumno objašnjenje ili rješenje, ali nije bilo ni znaka od toga. Amanda se zamislila. ''Mislim da znam jednu osobu koja nam može dati odgovore na nekoliko pitanja.'' Zvučala je isto kao i Voldemort kad je govorila u zagonetkama - priznajem, pomalo frustrirajuće.
''Gukni, Am!'', rekoh joj. ''Tko?''
''Peter McNeil, gnome jedan'', odvratila je, kao da je to nešto što bih ja sigurno trebala znati. ''On je polovicu svog života, znači nekih sto pedeset godina, proveo predavajući Povijest Blackgravea.''
Voldemort kimnu glavom. ''Odlično. Morat ćemo porazgovarati s njimn naročito o tim Predmetima moći. Ipak, mene najviše zanima što se desilo pa su oni tako odjurili.'' Uzdahnuo je. ''Možda im je...''
''Pusti sad to!'', prekide ga Lujiza, koja je dotada šutila kao zalivena. ''Zašto radije ne bismo smislili kako ćemo otići odavde?! Tko zna kad će se ona dva goveda vratiti i zavrnuti nam vratove!''
''Lujiza...'' Voldemort ju obuhvati rukama oko struka. Približio joj se toliko da su njegove usne gotovo dodirivale njezine. ''Ne plaši se. Ne mogu nam ništa, jer je naša ljubav jača od svega.''
Njezine oči se ispuniše suzama. Otrgla se od njega. ''Nemoj mi još više otežavati... K vragu, dosad si trebao shvatiti da ta ljubav nikad i nije bila naša!'' Rekavši to, okrenula se i demonstrativno otrčala van, ne trudeći se da zadrži suze koje su joj lile niz mramorno lice.

P.S. Najprije, moram se ispričati svima kojima proteklog tjedna nisam komentirala postove. Uz toliko obveza u školi i kompa koji je skoro crknuo, nisam pronašla vremena. Žao mi je... Moram se takođe ispričati što je post kraći nego uobičajeno i što je nekvalitetno napisan, ali nisam imala vremena ništa ispravljati jer sam ga otkucala upravo prije 20 min. Pretpostavljam da vam neke stvari nisu jasne, ali u tome leži ljepota svega... :D

11:20 - Komentari (27) - Isprintaj

subota, 10.11.2007.

Astral Romance

Preporuka uz citanje: Nightwish - Astral Romance
Get this widget | Track details | eSnips Social DNA


Image Hosted by ImageShack.us


PART TWO

''Voldemorte, možeš li bar jednom u životu prestati prosipati svoje filozofije i reći nam o čemu se radi?'', upitala je Lujiza. Voldemort je, za jedan dugi tren, šutke promotrio njezine plave oči u kojima se, pored onog uobičajenog sjaja, sada naziralo i iščekivanje. ''Radi se o...'' Zastao je i ponovno oborio pogled, zadržavajući dah. ''...o Tarji, Ralphu, Lorien i Elbereth.''
Otpuhnula sam. ''Zašto sam imala osjećaj da ćeš baš to reći?'', upitah ironično. Zaokrenula sam očima, a potom zaustavila pogled na Amandi i Voldemortu, mršteći se. ''I? Dakle, što su Sokrat i Platon ovaj put doznali?''
Amanda se diskretno nakašlja, davajući mi do znanja da umuknem. ''Postoji mogućnost da su osnivači Blackgravea ustali iz Podzemnog svijeta, kako je bilo zapisano u proročanstvu. Postoji mogućnost da su se vratili'', reče ona naposlijetku, s naglašenom ozbiljnošću u glasu. Voldemort nije ništa rekao - samo joj je dao podršku laganim kimanjem glave.
''Molim? Otkud sad to?'', upitala je Lujiza, iznenađena.
''Pročitala si onaj članak u novinama, zar ne?'', odvrati Voldemort. ''Pročitala si da smo mi okrivljeni za krvoproliće u Hogwartsu. Pročitala si da su mnogi izjavili da su nas vidjeli, iako nismo bili tamo. Tako da su to jedino mogle biti osobe identične nama. A svi mi znamo tko je bio takav...'' Te zadnje riječi, taj zaključak je, vjerojatno s razlogom, izgovorio tiho i pomalo zagonetno. Ostala sam zatečena. Po prvi put, nisam to smatrala preuveličavanjem, niti umišljanjem. Po prvi put, razmislila sam o njegovim riječima kao o nečemu u što bih mogla vjerovati. Lujizin pogled, koji sam osjetila na sebi u jednom od tih trenutaka, govorio mi je da se osjeća slično kao i ja. Isto, zapravo.
''Ako je točno to što kažeš, to jeste, ako sam dobro pratila tvoje izlaganje...'', započela je, pritom nervozno trljajući ruku o ruku.
Voldemort ju prekide. ''Točno je.''
''Ako je točno...'', ponovi Lujiza, ovaj put nešto glasnije. Nešto odlučnije. ''Kako su se mogli vratiti? Nisu li se ubili onom glupavom kletvom ili što?''
''Kletva Amor e Morte im omogućuje da ustanu iz svijeta mrtvih kada i ako njihova zaljubljena srca ponovno zakucaju u tijelima njihovih Nasljednika. A ako smo mi ti Nasljednici...'' Primio je Lujizu za ruku i nježno, sasvim nježno ju približio sebi. Prestao je govoriti. Možda zato što nije znao kako bi dovršio započetu misao, a možda upravo zato što je znao da je već dovoljno rekao. Dovoljno da zadršćem. Dovoljno da svi zadršćemo. Primio je Lujizu za ruku i nježno, sasvim nježno ju približio sebi. Nakon jednog trenutka dugog kao vječnost, nakon jedne sekunde dovoljne da ispuni hodnik Mračne kule tišinom i zaljubljenim pogledima, Lujiza je pustila njegovu ruku. Odmakla se, zapravo. ''Ako smo mi ti Nasljednici, onda smo jebali ježa u leđa'', izjavila je. Morala sam se nasmiješiti, barem malo, iako sam znala da su Voldemort i Amanda mogli imati pravo. Znala sam da jesu. Da li me je istinski plašila ta spoznaja, ili sam samo bila isuviše ponosna da bih priznala koliko sam ja možda imala krivo? Da, to je bio problem... Znalo mi se to često desiti. Zbog svoje gordosti i, rekla bih, umišljenosti često mi se znalo desiti da me naglo spuste na zemlju. Možda i previše naglo... Više nego što sam mogla podnijeti. Uzdahnula sam, s neodređenim pogledom uperenim u iskrice svjetlosti sa mojeg štapića što su se nemarno bacale po mraku. Da, bila sam spremna ustati se i izići iz te Mračne kule, bila sam spremna ostaviti sve to iza sebe, ali sam znala da time neću postići ništa - osim učiniti stvari još gorima. Zaustila sam da nešto kažem, odlučila sam biti optimistična, ali je to u konačnici rezultiralo još jednim bolnim uzdahom.
''Lujiza, to nema nikakve veze...'' Voldemortova misao je još jednom ostala nedovršena, ali ovaj put ne njegovom voljom. Svi smo se trgli na prigušeni zvuk, tihu melodiju koja se najednom počela probijati kroz kamene zidove, do prostorije u kojoj smo mi stajali. Zvučalo je to kao najljepša melodija sirena, sa mračnom atmosferom, ali istovremeno puna neke neopisive nježnosti. Tako prekrasna, tako nestvarna i zanosna, a opet tako postojana. U svakom pogledu. Bez imalo razmišljanja, bez ikakvog objašnjenja, zaputila sam se u pravcu iz kojeg je dopirala. U jedan od mračnih hodnika koji su nas okruživali... U onaj najjeziviji. U onaj najuži. U onaj najmračniji.
''Ako imamo imalo pameti, u što sumnjam, nećemo ići tamo'', javi se Lujiza.
Amanda se ironično nasmijala. ''Eto, mi nemamo – stoga idemo.''
''U biti, najebali smo bili pametni ili ne. Tu pamet ne igra nikakvu ulogu'', reče ona pomirljivo, slijegajući ramenima. Krenuli su za mnom niz hodnik, držeći podignute štapiće u rukama. I ja sam držala svoj, stišćući ga sve čvršće i jače. Što smo se više približavali, bivalo je sve svjetlije. Nisam se niti jednom osvrnula, ali su mi koraci što su odzvanjali hodnikom iza mene davali do znanja da nisam sama. ''Mislim da smo stigli...'', prošaputa Lujiza.
Kao da je to bilo potrebno reći... Ispred nas se nazirala jedna velika prostorija niskih sivih zidova – prostorija iz koje je dopirala ta predivna pjesma.
''My fall will be for you... My love will be in you... If you be the one to cut me, I'll bleed forever...''
Oslonila sam se na dovratak i provirila. Osjetila sam kako me nešto steže u grudima, kako sječe moje srce poput oštrog noža. Nije to bio strah... bila je to nevjerica. Da mi Amanda nije instinktivno prekrila usta dlanom, vjerojatno bih vrisnula. Jer, za velikim crnim klavirom sjedila je žena identična Lujizi, žena u uskoj crvenoj haljini koja je savršeno isticala njezino još savršenije tijelo, žena prekrasnog lica i očaravajućeg glasa - Tarja Van Aden. Izgledala je doista... čarobno. Dostojanstveno. Zavodljivo. Svirala je i pjevala, a oko nje su, kao nekom čarolijom, lepršale latice crvenih ruža. Širile su predivan, opojan miris, stvarajući sjene na svjetlostima tisuća svijeća koje bijahu poredane u krug.
''My fall will be for you... My love will be in you... You were the one to cut me, so I'll bleed forever...''
''Je l' ovo opet neka vizija?'', upitah šapatom.
''Nije! Pssst!'' Amanda mi ponovno začepi usta.
Najednom, glazba utihnu i Tarja prestade pjevati. Ustala se od klavira, okrećući se prema vratima u kutu prostorije, na koja tada uđe muškarac identičan Voldemortu - u ljudskom obliku, naravno. Da, bio je to Ralph. Prišao je Tarji i čvrsto ju zagrlio, a potom počeo utiskivati nježne poljupce na njezin vrat. Ona lagano zagrize svoju donju usnu, ispustivši uzdah.
''Fuj!'' Lujiza iskrivi lice u toj mjeri da sam pomislila da će povratiti. ''Nađite si sobu u hotelu!''
''Pssst!'', prosikta Voldemort, ali već je bilo prekasno – čuli su nas.
Tarja i Ralph se polako odvojiše. Okrenuli su se prema nama. Oboje su se nasmijali. Ironično. Podrugljivo. Zlobno. Možete to nazvati kako god želite. Val hladne jeze prošao je kroz moje drhtavo tijelo.
''Riddleovi... očekivali smo da ćete doći. Zadovoljstvo je napokon vas sresti licem u lice.''

Nastavit će se...

12:43 - Komentari (31) - Isprintaj

subota, 03.11.2007.

Astral Romance

Preporuka uz čitanje: Cradle of Filth - Amor e Morte
Get this widget | Track details | eSnips Social DNA


Image Hosted by ImageShack.us


PART ONE

Rano ujutru, uhvatila sam sebe kako pjevam pred ogledalom koristeći četku za kosu kao mikrofon. Ne znam zašto mi je to predstavljalo neko posebno zadovoljstvo, ali jeste. Uprkos nervozi zbog sna koji sam prethodne noći sanjala, osjećala sam se neopisivo dobro. Mislim da ne bih pretjerala ako bih rekla da sam bila vesela i raspoložena...
''I wish I had an angel for one moment of love...'', derala sam se iz sveg glasa, praveći se da je situacija savršeno normalna. Haley i Diana su me potpuno ignorirale; bile su isuviše zaokupljene razmjenjivanjem najnovijih preparata za kosu. Za razliku od njih, Amanda je bila u formi za prepirku i svađu, kao i svakog drugog jutra.
''Margaret! Da li je izvodljivo da barem nakratko prestaneš pjevati? Ja pokušavam spavati! Subota je, k vragu'', promrmljala je. Bila je ušuškana u toplu posteljinu, po kojoj su već igrali zraci zore.
''Ne znam kako uopće možeš toliko spavati'', rekoh pomirljivo.
''A ja ne znam kako ti možeš biti toliki smor!'', progunđa ona, zbacivši tamnoplavi pokrivač sa kreveta. Ustala se i zatvorenih očiju krenula prema vratima, što je rezultiralo njezinim zabijanjem u ormar. Haley, Diana i ja smo prasnule u smijeh. ''Pogodak!'', otelo mi se.
Amanda me ošinu pogledom. ''Maggie, ti si gnjida sa svim perspektivama da se pretvori u uš!'', prosiktala je, prije no što je izletjela iz spavaonice uz jak tresak vratima. ''Vas dvije ste stvarno nešto posebno'', primijeti Haley. Nasmijala sam se, još jednom. Zapravo, sve tog dana je bilo posebno. Cijela situacija, svaki korak, svaki osmijeh, svaki naizgled beznačajan pogled... Prvenstveno zato što je to bio dan za proglašenje prvaka Blackgravea. Zbog toga je čak i odlazak u Swanheart bio pomjeren za naredni dan.
Prije doručka, svi učenici i profesori su se okupili u Dvorani sjena. Svi pogledi su bili uprti u stakleni pokal što je stajao na kristalnom postolju. Svi su iščekivali da ime novog prvaka ili prvakinje bude otkriveno.
''Molim vas za malo tišine'', rekla je Barbara ozbiljno ''Došlo je vrijeme.''
Zamahnula je štapićem prema pokalu. Istog trena, srebrnkasta svjetlost je ispunila prostoriju, ispisujući u zraku jedno ime. Moje ime...
''Čestitam, gospođice Riddle'', reče Barbara, ovog puta sa zadovoljnim osmijehom na usnama. ''Vi ste prvakinja Blackgravea.''
Prije no što sam dopustila informaciji da dopre do mojih misli, prije no što sam se uspjela sabrati, Dvoranom se zaorio pljesak. Svi su pljeskali. Pljeskali su meni. Poslije mnogobrojnih čestitki, ohrabrujućih povika, osmijeha, hladnih poljubaca u obraz, ali i prezirnih pogleda, Barbara se nakašljala. ''Dakle, gospođice...'' Tu skrene pogled k meni. ''S obzirom na to da su duhovi Dvorane sjena odabrali vas, smatram da ste dostojni predstavljati školu na Turniru podzemlja. Na njemu će, pored Blackgravea, učestovati još tri škole crne magije; Sleepwalker, Tourniquet i Tristania. Turnir započinje šestog svibnja, za dva tjedna. Zapamtite, postoji samo jedno pravilo...'' Zastala je, sa zagonetnim pogledom uperenim k meni.
''A to bi bilo?'', upita Lexy, koja je stajala kraj nje.
Ne skidajući pogled sa mene, ravnateljica nastavi. ''Nema pravila.'' Bilo je to sve što je prevalila preko usana, ali je ipak ostavilo dojam na mene. Razmišljala sam o njezinim riječima, koračajući prema visokim vratima, dok su se svi učenici razmicali u dva reda kako bi propustili mene i Amandu naprijed. Ona me je gledala pomalo nesigurno, kao da mi želi nagovijestiti kako bih trebala razmisliti o ovome što činim. Ali nisam. I možda je baš to bila moja najveća pogreška...

***

''Jedva čekam sutra'', izjavio je Mićko, dok smo se polako privlačili voćnjaku lovočuvara Stephena, smiješnog starca koji je nevjerojatno podsjećao na Hagrida. ''Zašto?'', upitao je Dean, naoružavajući se kamenjem.
''Zbog odlaska u Swanheart, zar ne?'', pretpostavila sam. Provirila sam iza starog hrasta, kako bih se uvjerila da je sve čisto. Na moj znak, svi smo protrčali pored kolibe načinjene od kamena, te se našli pred visokom ogradom koja je odvajala voćnjak od ostatka dvorišta. ''Naravno. Ti se ne veseliš?'', upitao me je Mićko, kad smo se popeli preko nje i kročili na travnjak. Sve je bilo prepuno drveća sa tek rascvjetalim plodovima, koji kao da su čekali na nas. ''Jedva čekam da vidim kako izgleda taj čuveni Swanheart'', odgovorila sam. Uhvatila sam se za donji dio stabla i, nekoliko sekundi kasnije, već sam se popela na drvo. Otkinula sam nekoliko jabuka i bacila ih Deanu. On ih je potrpao u jednu vreću koju je imao uz sebe. ''Moj brat, koji je sad na trećoj godini, kaže da je sjajan!'', doviknuo mi je.
Htjela sam mu nešto reći, ali me je u toj namjeri prekinuo glas koji je odjeknuo voćnjakom. ''Vragovi mali, van iz mog voćnjaka!!!'' Skrenula sam pogled, i na kapiji spazila Stephena. Ljutito nas je promatrao, vrteći palicom za baseball u ruci.
''Aaaah, Stephen!!! Brišimo odavde!'' Skočila sam s drveta i panično pojurila prema ogradi. Mićko i Dean su krenuli za mnom. Ponovno, prešli smo ogradu i nastavili trčati kroz noć, ispraćeni Stephenovim psovkama. Nasmijala sam se, ispunjena i zadovoljna. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka sreće u mojemu životu...

***

Swanheart... savršeno mjesto za mlade čarobnjake koji su se posvetili crnoj magiji. Savršeno mjesto za sve one koji su poput mene. Često su ga znali uspoređivati sa Hogsmeadeom, ali sam to počela smatrati besmislenim istog trena kad sam ga ugledala... Bila je to, čak, neka vrsta poniženja. Swanheart je bio mnogo mračniji, mnogo magičniji i mnogo ljepši nego Hogsmeade. Stare, mistične građevine nalik na hramove iz antičkog doba nad kojima se uzdizala Mračna kula svima su nam mamile uzdahe divljenja. Bilo je dovoljno samo gledati da biste se osjećali ispunjeno. McKornerica, Marin i Johanssonica su nam, kao predstavnici domova, odmah rekli da idemo kamo god želimo. Sjeli su se u jedan od mnogobrojnih kafića, Midwinter Tears, gdje su posluživali goblini i vilenjaci.. I ja sam htjela popiti nešto, kao uostalom i većina učenika, ali je Meg inzistirala da posjeti Slatku kuću prije no što se stvori prevelika gužva. Opskrbila se zalihama slatkiša za naredni mjesec. Amanda i ja smo kupile mnogo više čokoladnih zmajeva, bombona sa okusom ljutih papričica, graha sveokusnjaka i sličnih stvarčica, ali nismo imale namjeru čuvati ih. Umjesto toga, sjele smo se na popločane stepenice ispred dućana sa pelerinama i, po Prpičevim riječima, sve požderale.
''Boli me trbuh!'', izjavile samo Amanda i ja u isti glas, tek nekoliko minuta kasnije. Prpič, Meg i Chloe se pogledaše.
''Ne čudi me, s obzirom na to da ste praktično pojele pola dućana'', primijeti Chloe sarkastično. Ustala se sa tla i obrisala prašinu sa svoje kratke haljine, bacajući pogled ka nekim učenicima iz Wanderlusta koji su prilazili dućanu sa novim književnim izdanjima. ''Idemo i mi pogledati knjige?'', upitala je. ''Idite vi'', reče Amanda. ''Maggs i ja ćemo vas čekati ovdje.''
''Gospodar i Gospodarica su naredili da svakog časa netko od smrtonoša mora biti uz vas. Bojim se da morate s nama'', reče Meg. Kao da mi to nismo znale... Frknula sam, ustavši se. ''A ja, kao njihova kći, naređujem da odete sami. Dakle, pokret!'', povikala sam, spremna na sve da ne bih morala provesti neki duži vremenski period među knjigama. Njih troje su se nekoliko trenutaka čudno pogledavali, kao da sam upravo rekla nešto što priliči jednom ludaku. ''Rekla sam, pokret!'', ponovih. Tek tada su se ustali i otišli niz stepenice, dok su se pelerine vijorile za njima na proljetnom vjetru. Amanda se okrenu i, sa blagim osmijehom na licu, pogleda k meni. ''Svaka čast, sister'', rekla je, a potom se i sama ustala. Prošla je rukom kroz snop zlatne kose koji joj je dotad skrivao dio lica, a potom se hitro osvrnula oko sebe. Uvidjevši da su svi zaokupljeni nekim svojim poslovima, te da nas nitko ne gleda, odahnula je. Bar se to dalo zaključiti po njezinom uzdahu koji joj se tada oteo. Zbunjeno sam ju pogledala, na što me ona zgrabi za ruku i bez objašnjenja poče energično vući u neodređenom pravcu. ''Am, što je tebi? Kamo me to vučeš?'', upitala sam ju, dok smo prolazile između gostionice Ocean Soul i Parfemerije madame Linde, gdje sam spazila one dvije glupe šminkerice, Scarlett Green i Marianu Parker kako se svađaju oko nekakve skupe bočice parfema. Barem je tako izgledalo kroz prozorsko staklo. Da sam imala priliku, vjerojatno bih zastala da vidim kako će se završiti još jedan od njihovih uobičajenih sukoba, ali nisam. Amanda mi to nije dopustila. Šutke, nastavila je ubrzano hodati i vući me za sobom, stežući moju ruku. ''Amanda!'', vrisnula sam, sada već pomalo iznervirano. ''Reci mi kamo idemo!''
''Idemo u Mračnu kulu'', odgovorila je zadihano. ''Požuri se! Moramo se izgubiti s vidika prije no što primijete da nas nema.''
''Ali zašto idemo tamo?'', upitah ju, gledajući u pravcu Mračne kule, koja je ležala između visokog drveća, niti suviše blizu, niti suviše daleko. Bila je to visoka građevina načinjena od kamena, koji se činio kao da je star stoljećima. Kad sam vidjela da nema smisla postavljati pitanja na koja ionako neću dobiti odgovor, slegnula sam ramenima i dopustila Amandi da me vodi. Što smo se više približavale kuli, ulica je postajala sve mračnija i uža. Već potpuno pusta, naravno. Prigušena svjetla bacala su sablasne sjene po njoj, kao da nam, u kombinaciji sa šapatom vjetra, žele poslužiti kao loš znak. Kao da nas žele spriječiti da kročimo u Mračnu kulu. Nismo poslušale upozorenje – ako bi se ono uopće moglo time nazvati. Amanda je odškrinula visoka drvena vrata i lagano, na vrhovima prstiju, ušla unutra. ''Am, podsjeti me... zašto nam je prešlo u naviku istraživati mjesta zrela za arheološki muzej? Znaš, ako si me bezveze dovukla ovamo... '', promrmljah tada, slijedeći ju kroz mrak. Upalila je svjetlo na svom štapiću, koje tada obasja njezino lice. ''Maggs, ne gunđaj'', odvratila je. ''Bolje se požuri. Voldemort i Lujiza nas čekaju.''
''Voldemort i Lujiza?'', zinula sam.
Nacerila se. ''Da. Naši roditelji, Maggie'', podsjetila me je, a potom zamahnula rukom i tako osvijetlila prostoriju. Dio hodnika, zapravo... Jer, cijela unutrašnjost mračne kule je jako podsjećala na zamršeni splet hodnika bez kraja – na labirint. Prije no što sam uspjela vrisnuti i istrčati van, čula sam dobro poznati glas. Lujizin glas.
''Voldemorte, ako si me bezveze dovukao ovamo...'', promrmljala je, glasom punim upozorenja, prije no što su otvorili vrata i stali pred nas.
''Ma, zašto ja imam osjećaj da sam ovo već čula?'', reče mi Amanda, smiješeći se. No, taj je osmijeh bio kratka vijeka... Naglo se uozbiljila, skrećući pogled prema Voldemortu. ''Dobro da ste ovdje...'', šapnula je.
''Moram priznati da je ideja da se sastanemo ovdje bila odlična'', reče joj Voldemort. ''Napokon imamo priliku porazgovarati.''
Lujiza i ja se pogledasmo. Obje smo se namrštile. ''Dobro, hoće li nama dvjema itko objasniti što se, dovraga, dešava? Zašto ste nas uopće dovukli ovdje?'', upitala je Lujiza. Stala sam kraj nje, oslonivši se leđima na prašnjavi zid. Pogledala sam u Voldemorta i Amandu, koji su izgledali zabrinuto i pomalo uplašeno. Naposlijetku, Voldemort podiže pogled sa popločanog tla. ''Zar vas dvije doista ništa ne shvaćate?''

Nastavit će se...

13:58 - Komentari (18) - Isprintaj

nedjelja, 28.10.2007.

Remains of a dark passion play

Preporuka uz čitanje: Tarja Turunen feat. Martin Kesici - Leaving you for me
Get this widget | Track details | eSnips Social DNA


Još jednom, pažljivo sam promotrila dvoranu. Iznutra nije izgledala toliko mračno, čak štaviše. Zidovi bijahu iskrzani i stari, poput onih u ukletim dvorcima - istim onim na koje je Blackgrave toliko sličio. Prozori, kojih je ionako bilo malo, činili su se poput nasumice načinjenih šupljina na zidovima. A tamo, u kut5u prostorije, nalazio se veliki kameni oltar. Nisam morala ni pogledati Amandino lice, a već sam znala kako ono izgleda. Razrogačene oči kao u stanju hipnoze, isplažen slinavi jezik, kao i široki osmijeh. ''Gledaj...'', izustila je, pokazujući rukom k oltaru. Primila me je za ruku i krenula prema njemu, ne prestajući sa uzvicima divljenja. Zaokrenula sam očima i slijedila ju, premda se nisam osjećala baš najugodnije. Taj napeti osjećaj u mojim grudima pojačao se onog trena kad sam stala naspram oltara. Na njemu su stojale četiri zapaljene svijeće, s kojih se širio ugodan miris. Na sredini neprobojnog kamena od kojeg bijaše načinjen, nalazile su se četiri pukotine čudnih oblika. Jedna je bila u obliku malenog zmaja, druga u obliku mača, treća u obliku kruga, i, u konačnici, četvrta u obliku većeg i tanjeg polukruga. Demonstrativno sam skrenula pogled na Amandu, iščekujući da nešto kaže. ''Mislim da znam što je ovo!'', izjavila je naposlijetku. ''Ovdje su se držali Predmeti moći. Vidiš, ovo je mjesto za Tarjin medaljon sa privjeskom na zmaja.'' Pokazala je na jednu od pukotina. ''Ovo ovdje je za Ralphov mač, a ova dva su valjda za misteriozne Predmete koje su posjedovale Elbereth i Lorien.'' Uzdahnula je.
''Am, shvaćam da ti težiš da doznaš koje su predmete njih dvije imale, ali meni je prilično neugodno ovdje.'' Cimnula sam ju za ruku i uputila joj molećiv pogled. ''Hajde, idemo.''
Pokušala sam ju odvući van, ali sam tada shvatila da je njezin pogled prikovan za gornji dio oltara. ''Pogledaj...'', izustila je, ne obazirući se na moje vapaje. Pokazala je rukom na kamenu ploču i urezani tekst na istoj. Pisala je samo jedna jednostavna, a opet tako složena rečenica; do vječnosti... Nisam shvaćala kakvo ona značenje ima za moju sestru, te sam samo neodređeno slegnula ramenima. ''Pa? Što s tim?'', upitala sam ju. Teatralno sam zamahnula pelerinom, ali je tada iz mog donjeg džepa ispao jedan srebrni prsten. Sagnula sam se i dohvatila ga, stavljajući ga na ruku. ''Otkud meni ovo?'', promrmljala sam, pokušavajući se prisjetiti da li sam ikad ranije vidjela taj neobični prstem sa dijamantom u obliku zmaja, ali nisam uspijevala. Amanda je slegnula ramenima, na isti način na koji sam ja to učinila.
''Ne znam, Maggs. No, imaš pravo; bit će bolje da se izgubimo odavde. Što prije'', izgovorila je smeteno. Ne čekajući moj odgovor, povukla me je za rub pelerine. Izišle smo na hodnik, zalupivši visokim vratima koja su odvajala tu misterioznu dvoranu od ostatka dvorca. S razlogom... Taj sam isti razlog dugo pokušavala razumjeti i shvatiti, ali sam u konačnici odustala. Što sam drugo mogla i trebala učiniti?

***

Nekoliko dugih i napetih minuta kasnije, Amanda i ja smo krenule stepenicama u prizemlje škole, želeći se što prije susresti sa svojim prijateljima, te na taj način zaboraviti ono što smo vidjele. Moja sestra je bila vidno uznemirena, a ja sam šizila samo zato što je i ona šizila. Možda mi se, na neki način, sve to činilo zabavnim. Zato sam se smijala. Zato sam se smijala čak i kad smo, u dvorištu, naletjele na Lexy, Finnertyicu, Blackovu i McKornericu. Sjedile su u sjeni starog hrasta, prelistavale neke novine i razgovarale, ali je taj razgovor naglo prestao kad smo im Amanda i ja prošle kraj njih. ''Cure, što ste radile?'', zapitala je Blackova.
''Šetale smo'', rekoh.
''A što ste radile sinoć?'', upitala je McKornerica, nešto strožim glasom. Ugrizla sam se za usnicu, misleći da će nam prigovoriti nešto u vezi našeg sinoćnjeg prelaženja u susjedne spavaonice preko balkona. Amanda mi je, izgleda, čitala misli, te je namjestila svoj najslađi osmijeh. ''Spavale smo čvrstim snom'', rekoh, čineći isto. Finnertyica me pogleda, a potom mi pruži posljednje izdanje časopisa Crna magija danas. Primila sam ga i pomno proučila naslovnu stranu, gdje je, krupnim crnim slovima, stajao ispisan naslov; KRVOPROLIĆE U HOGWARTSU. ''Koji vrag...'', započela sam, listajući stranice koje su savršeno ležale pod mojim prstima.

U ponoć, između devetnaestog i dvadesetog travnja, dogodio se najveći pokolj u povijesti Hogwartsa. Ubijeno je približno pedeset učenika, te troje profesora, među kojima i zamjenica ravnatelja, Minerva McGonagall. Albus Dumbledore, ravnatelj škole, teško je ranjen. ''Bili su to lord Voldemort i Lujiza Brown. Oni su napali Hogwarts'', izjavio je. I drugi svjedoci tvrde kako su vidjeli Gospodare Tame, ali i njihove petnaestogodišnje kćeri na mjestu zločina. Naime, njih četvoro su, uz pomoć nekih neobičnih drevnih čarolija, uspjeli sve učiniti sami - bez podrške svojih sljedbenika. ''Zbog ovog incidenta, Hogwarts će privremeno biti zatvoren'', dodao je Dumbledore.
Aurorski ured je alarmiran istog trena, te je započela potraga. Stariju kći, Margaret, aurori traže već neko vrijeme, zbog nekolicine hladnokrvnih ubojstava koje je počinila. Postoji sumnja da se ona i njezina sestra skrivaju u jednoj od tri najpoznatije škole crne magije u svijetu - u Blackgraveu, u Tourniquetu, ili pak u Sleepwalkeru. ''Ovaj put ćemo ih pronaći. Sve četvoro'', tim su riječima aurori najavili bitku koja slijedi .


Nekoliko puta sam pročitala gore navedeni tekst, a potom, iznenađena i šokirana, pogledala u McKornericu. ''Ali... ali... mi nismo...'', promucala sam. ''Mi smo bile ovdje. Dumbledore laže!''
''Ti lažeš, Maggie!'', reče Lexy. ''Zašto ste to napravili? I zar ne shvaćaš da si se sad još više uvalila?! Aurori će te uloviti, živu ili mrtvu!''
McKornerica je položila ruku na njezino rame. Bilo je pomalo neobično vidjeti nju kako nekoga tješi, ali je svejedno bila dobra u tome. ''Smiri se, Lex'', rekla joj je, na što ova uzdahnu i nasloni se na nju. ''Ne mora značiti da će se to desiti.'' Zatim skrenu pogled na mene. ''Ali, zašto nas niste obavijestili? Pomogle bismo vam.''
Amanda je glasno otpuhnula. ''Kažem vam, to nismo bili mi!'', ubjeđivala ih je, ali se na njihovim licima vidjelo da joj ne vjeruju. Zapravo, šutile su i razmjenjivale značajne poglede, što je natjeralo mene i moju sestru da odustanemo, te da se jednostavno okrenemo i odemo dalje. Ali ni to ''dalje'' nije pomoglo. Nije bilo bolje. Postajalo je sve lošije i lošije. U svakom pogledu, u svakom koraku, u svakoj riječi, u svakom smislu... Znate kako sam često znala reći da mi se činilo da svi gledaju u mene, da svaki šapat koji razmijene govori o meni? Možete li uopće znati, ili barem pretpostaviti, kako sam se osjećala tada, dok sam koračala po vrtu, lijepeći sve poglede za sebe, i to nenamjerno? Samom svojom pojavom sam, ponovno, činila da se sve promijeni. Ovog puta, Amanda je činila isto. Neki su nam čak i prilazili. Čestitali. Divili se. Drugi su nas pak promatrali iz daljine, došaptavajući se. Zašto sam uopće kriva? Kriva sam zato što sam kći Voldemorta i Lujize, kriva sam zato što sam ubojica, kriva sam zato što sam zla... To su osobine kojima sam se, najviše od svega, ponosila. Sviđala mi se ta krivnja, poput svih tih grijehova, zbog kojih ću jednog dana vjerojatno gorjeti u Paklu. Ni to mi nije smetalo. Ono sam što jesam, i bit ću to dovijeka. Znate li što mi je jedino smetalo? To što sam bila kriva za nešto što nisam počinila... Ni ja, niti Amanda, niti naši roditelji. Ipak, bilo je prijatno znati da te se svi, pomalo, plaše. Zato sam se samo nasmiješila i krenula dalje, uzdignute glave. Kao i uvijek...
Na kraju dvorišta, kraj jezera, spazila sam Thomasa. Sjedio je na klupi, sa onim istim izrazom lica. Sjedio je udaljen od drugih, posve sam, zureći u zemlju. Ne znam zašto sam mu prišla. Ne znam zašto sam sjela kraj njega, ali znam da mi je uputio jedan pogled, kakav nikad ranije nisam vidjela. ''Maggie... otkud ti?'', tiho je postavio jedino pitanje na koje tada nisam znala odgovor. Slegnula sam ramenima i nasmiješila mu se. ''Kako si?'', upitah ga. Prekrižila sam noge i naslonila se, gledajući u pravcu jezera. ''Dobro... valjda'', reče Thomas. ''Ti?''
''Isto'', odgovorih.
''Nisi uzbuđena?'', upita me on, sad već nešto glasnije. Dala bih se, čak, i zakleti da se nakratko nasmiješio.
Podigla sam obrvu. ''Zašto bih bila?'', zapitah.
''Sutra će biti proglašen prvak Blackgravea'', objasni on. Vjerojatno sam mu uputila čudan pogled, jer je iskrivio lice u grimasu. ''Znaš... za Turnir.''
''Ah, to... pa, u svakom slučaju, čisto sumnjam da će mene izabrati'', rekoh.
''Sigurno hoće. Ti si savršena osoba za jedan takav turnir'', reče on. Uzdahnula sam, ali ništa nisam rekla. U jednu ruku, slagala sam se s njim, ali nisam bila sigurna da to doista želim...

***

Te noći, legla sam još kasnije nego obično, nekoliko minuta iza ponoći. Večer sam provela izvodeći neke gluposti sa Mićkom, Deanom i Davidom, tako da sam bila prilično iscrpljena. Zaspala sam gotovo istog trena kad sam se ušuškala među tople pokrivače i mekane jastuke. Da, zaspala sam... I sanjala... Sanjala sam da ležim na nečemu hladnom, nečemu tvrdom... Kad sam se promeškoljila i otvorila oči, uvidjela sam da se nalazim u onoj istoj dvorani koju smo Amanda i ja otkrile prethodnog popodneva. Bio je tu i onaj oltar, tako da više nije bilo sumnje. Bila je to ta dvorana. A tamo, nekoliko metara dalje od mene, kraj oltara, stajali su njih dvoje... Isprva sam mislila da su to Lujiza i Voldemort. Doista jesam. Ali, kad sam malo bolje pogledala, kad sam primijetila onaj čudan sjaj u njihovim očima, kad sam vidjela žigosan simbol zmaja na njezinim leđima, uvidjela sam da sam u krivu – uvidjela sam da su to Tarja i Ralph. Sklopila sam oči, poželeći se probuditi, ali to se, nažalost, nije desilo. Tarja je izvadila iz haljine nož optočen draguljima, te njime zarezala svoj desni dlan. Stisnula je zube u agoniji slatke boli, a onda pružila nož Ralphu. On je učinio isto. Nekoliko kratkih sekundi kasnije, isprepleo je prste sa njezinima, dopuštajući njihovim dlanovima da se spoje. ''Sad smo zauvijek povezani...'', prošaputao je on, ljubeći ju po licu i usnama. Uzdahnuo je. ''Volim te.''
''I ja tebe...'', uzvratila je Tarja, još tiše. ''Do vječnosti...''

10:36 - Komentari (26) - Isprintaj

subota, 20.10.2007.

The evil power always will reveal…

Preporuka uz čitanje: Epica - The obssesive devotion
Get this widget | Track details | eSnips Social DNA


Ne znam što je ime Thomas Holopainen značilo za McKornericu, ali sam po njezinom izrazu lica jasno vidjela da je u pitanju nešto ozbiljno. Kimnula sam glavom, davajući joj do znanja da želim da nastavi.
Ne znam... možda sam u tom trenu očekivala da će mi saopćiti neku važnu vijest ili možda, čak, otkriti neku tajnu. Ali nije. Umjesto toga, čvrsto me je primila za ramena i približila mi se. Približila mi se toliko da su nam se lica gotovo dodirivala. Iz grudi joj se, u tom trenu tišine, oteo isprekidani uzdah. ''Maggie...'', izustila je u konačnici, gledajući me svojim krupnim očima. ''Možeš li mi učiniti jednu uslugu?''
''Ako će mi to spasiti od odgovaranja, vrlo rado'', odgovorila sam. Nasmijala se. Zainteresirano sam ju pogledala, iščekujući da mi kaže o čemu je riječ. Sudeći po njezinom izrazu lica, shvatila je moju poruku. ''U redu...'', šapnula je. Još jednom je uzdahnula, prije no što je dovršila rečenicu. ''Maggie, moraš otkriti što planiraju. Moramo ih zaustaviti, prije no što bude prekasno!''
Podigla sam obrvu. ''Ali kome govorite?'', upitah.
''O Barbari Wieners i Thomasu Holopainenu'', objasnila je, naslonivši se na rub svog radnog stola. Nekoliko pramenova tamne kose je palo na njezino pomalo ispijeno lice, ali se nije ni potrudila da ih skloni. ''Njih dvoje, skupa sa Amy Nettles i Eddieom Smithom, planiraju nešto protiv Voldemorta i Lujize.''
''Molim?! Thomas i ravnateljica?!'', vrisnula sam šokirano.
''Tiše!'', povikala je, hitro se obazirući oko sebe, kao da želi biti sigurna da nitko ne prisluškuje naš razgovor. Zatim se ponovno okrenula meni, snizivši ton. ''Možeš li to učiniti, Maggie?''
''M-mogu, ali...'', promucala sam.
Prekinula me je. ''Hvala ti'', nasmiješila se. No, taj isti osmijeh je iščeznuo sa njezinog lica kad se odaljila od mene. Pokazala mi je rukom prema zaključanim vratima svog kabineta. ''Idi sad. I, molim te, dobro se čuvaj. Ipak, nije se šaliti sa Barbarom.''
Ponovno sam kimnula glavom, već na izlazu iz prostorije. Njezine riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam išla kroz mračne prolaze, pokušavajući se sabrati i naći put do društvene. Rukom sam rastjerala miris voska i dima koji se širio sa svijeća, jedinih izvora istinske svjetlosti u dvorani kojom sam upravo prolazila. Tisuće nedoumica i pitanja su mi letjele kroz misli u tim trenutcima. Otprije sam sumnjala u Barbaru, bila mi je jako čudna, ali... Nisam mogla povjerovati da je ona protiv mojih roditelja. Bila im je jako dobra prijateljica - vjerna sljedbenica, zapravo. Išli su u školu skupa. Ona me je spasila od aurora, primivši me u školu... pod svoju zaštitu. Zašto bi ona, k vragu, imala nešto protiv njih, protiv nas... I baš tada, dok sam zurila u zamišljene tačke na crnim zidovima, shvatila sam da se nešto ipak dešava. Nešto jako čudno. Neobično, valjda. A možda čak i... opasno. Nisam smjela isključiti jednu takvu mogućnost, iako sam to željela najviše od svega.

***

Jutro je osvanulo kišovito i ogrnuto maglom. Sve je djelovalo tako prazno i nerealno, poput nekog neostvarenog košmara. Sjedila sam na kamenoj klupi na predvorju. U pratnji svih mladih smrtonoša, naravno. Tada sam, po prvi i posljednji put, osjetila neku čudnu nostalgiju za Hogwartsom, za prošlim vremenima... Za vremenima u kojima sam mogla bezbrižno hodati okolo, bez pratnje, bez čudnih pogleda i tračeva koji su me svakodnevno pratili u stopu. Za periodom dok sam bila u stanju sakrivati svu eleganciju svoje mračnosti pod krinkom nasmiješene djevojke. Zidine Blackgravea su mi se za tren učinile strane i tijesne... Potpuno drugačije nego što su bile onog dana kad sam ih po prvi put spoznala. Ustala sam se sa klupe, kako bih mogla bolje osmotriti ono što me je okruživalo. Mračni hodnici prepuni učenika od glave do pete uvijenih u crno, slike crnih čarobnjaka posvuda, tajni prolazi, visoki zidovi, beskonačnost magle koja je okruživala otok Gravestone... Da, to je ono čemu sam težila. Ono čemu i sada težim. Sviđalo mi se. Sviđalo mi se više nego Hogwarts. Ali sad, pored časti, počela sam osjećati i teret odgovornosti koji nosi položaj Nasljednice...
''Maggie? Idemo li na doručak?'', upitao je Draco, tiho i oprezno, kao da mi čita misli. Ustao se i stao kraj mene. Kimnula sam glavom, nakon čega su se ustali i svi ostali, te krenuli za mnom putem Blagovaonice. Dok je trajao doručak koji se, uzgred rečeno, sastojao od svježih peciva i čokoladnih preliva, nisam si mogla pomoći... Ponovno sam počela vući crte sa Hogwartsom. Možda ubjeđujući sebe da mi je ovdje bolje, ne znam. Odložila sam vilicu i šalicu punu vrućeg čaja, te pomno proučila cijelu prostoriju. Promatrajući profesorski stol i sve profesore koji su za njim sjedili, najednom sam osjetila kako me netko vuče za donji rub pelerine, a potom i nečiji snažni stisak na ramenima. Okrenula sam se.
''Chloe?'', upitah.
Sjela se na klupicu, između mene i Melody. ''Bok, Maggie'', pozdravila me je, dohvativši si jednu praznu šalicu sa sredine stola. Nasula si je u nju podosta čokoladnog mlijeka sa aromom jednorogove krvi. Prijekorno sam ju pogledala. ''Chloe... da li tebi nedostaje nešto što nisam primijetila? Neki dio mozga, možda?'', promrmljala sam. ''Zašto tako skačeš na mene?''
Slegnula je ramenima. ''Onako. Došlo mi je'', rekla je. ''Zašto?''
''Zaboravi. Da li mi prvi sat imamo Otrovne napitke?'', upitah, pogledavši u Amandu. Ona podiže pogled sa rasporeda koji je upravo proučavala. ''Da, tako je. Sat kod profesora Wilcoxa. Potom Drevne kletve i čarolije kod profesorice Black, onda Povijest Blackgravea kod McNeila'', na spomen Povijesti Blackgravea, lice joj se ozarilo. ''Četvrti sat imamo Crnu magiju kroz stoljeća kod profesora Charlestona, te metloboj...'', nastavila je čitati spisak predmeta, ali ju dalje nisam slušala. Pogled mi je, možda sasvim planirano, odletio na Thomasa koji je sjedio podalje od nas i listao neku knjigu. Povijest goblina, mislim da se tako zvala. Lice mu je izgledalo starije i ispijenije kraj plamenja svijeća koje su krasile stol. Primijetila sam jedan njegov uzdah, prije no što sam pročitala strah i bol u očima kojima je bezvoljno zurio u jednu stranicu knjige...

***

Prvi sat smo imali Otrovne napitke sa Oceanbornima. Zanimljivo iskustvo, moram priznati. Amanda, Mićko, Draco, Dean, David i ja prvi smo utrčali u učionicu na samom kraju sedmog kata, formirajući grupu oko jednog od stolova u posljednjim redovima. Profesor Wilcox je stigao nekoliko minuta poslije nas, noseći neke bočice u rukama. ''Dobro jutro, djeco'', pozdravio nas je, sjedajući se za svoj stol. Uzeo je pero i njime zapisao nešto u imenik. ''Danas ćemo govoriti o napitcima koji izazivaju momentalnu smrt i o njihovom spravljanju'', objasnio je, primivši jednu od onih bočica u ruke. Tekućina u njoj bila je crvene boje, poput krvi. Podrugljivo sam se nasmijala. I to prilično glasno. Činilo se da profesor nije bio upoznat sa činjenicom da znam sve o tomu, jer se naglo okrenuo i procijedio kroz zube:''Gospođice Riddle... sat je počeo prije dvije minute, a već me je zaboljela glava od vas. Smirite se ili ćete letjeti naglavačke, i to ne kroz vrata nego kroz prozor.'' Značajno je prekrižio ruke, misleći da će me to natjerati da ga poslušam. Nisam ništa odgovorila. Naslonila sam se i nastavila ga promatrati, izigravajući znatiželju.
''Dakle, postoje dva napitka ove vrste...''
Prekinuh ga. ''Stargazers i Gethsemane.''
''Erhm... da, gospođice. Stargazers i Gethsemane'', ponovio je, strijeljajući me pogledom. Ignorirala sam ga i vratila se pravljenju aviončića od papira sa Melany i Mićkom. ''Iako oba ova napitka izazivaju smrt, među njima postoje velike razlke. Stargazers ubija istog trena kada osoba okusi njegovu slad, dok osoba koja okusi Gethsemane umire tek nakon nekoliko minuta, ali u najjačoj i najstrašnijoj agoniji. Judecca je napitak koji se koristi još od davnina, dok je Gethsemane spravljen tek prije tisuću godina.''
''Meni se Gethsemane više sviđa. Ja svoje žrtve uvijek ubijam polako...'', šapnula sam Amandi, na što je ona samo zanjihala glavom i vratila se crtanju po svojoj bilježnici, potpuno nezainteresirana za nastavak sata. U biti, imala sam osjećaj da su jedini predmeti koji su doista interesirali moju sestru metloboj i, naravno, Povijest Blackgravea. Kad bi profesor Peter McNeil pričao o osnivačima škole ili pak o bitkama koje su oni dobijali, Amanda bi se sva pretvarala u uho. Njezine oči bi se širom otvarale, i u njima bi se redovito pojavljivao znak pitanja, kao u crtanim filmovima.
Premda, iako to nisam nikome htjela priznati, i mojim tijelom bi katkad prošla jeza na spomen osnivača Blackgravea...

***

Kad se i posljednji sat završio, zaputili smo se prema društvenom. Hodala sam na čelu grupe. S moje desne strane koračali su Amanda i Draco, dok su meni slijeva išle Melody i Diana. Da sam gledala sa strane, poput svih onih koji su se razmicali u redove kako bi nas propustili naprijed, vjerojatno bih pomislila da izgledamo zastrašujuće. Uobraženo. Opasno. Hladnokrvno. Ili samo dostojanstveno? Nisam imala vremena odlučiti, jer nas je kraj staklenih vrata dočekala McKornerica. Stajala je oslonjena leđima na zid i nervozno lomila nokte. Prije no što smo ju uspjeli bilo što pitati, rekla nam je da je ravnateljica objavila da će lovočuvari i ona lično pregledati sve društvene i spavaonice, zbog sumnje da je netko od učenika ukrao Drevnu knjigu, te da nam nije dozvoljeno da uđemo unutra do večeras. Bilo mi je pomalo neugodno kad sam to čula, iako sam znala da je Knjiga na sigurnom, u Voldemortovu dvorcu. Amanda i ja smo razmijenile jedan pogled, pogled koji je govorio više od samih riječi.
''Znala sam da će se nešto ovako desiti'', rekla sam joj, dok smo, nekoliko minuta kasnije, besciljno šetale hodnicima. Zaokrenula je očima. ''Ma daj, Maggie. Ne pretjeruj'', odvratila je bezbrižno, gledajući u svoje nokte. ''Nema šanse da otkriju da smo ju nas dvije posudile.''
''Posudile?!'', siknula sam, penjući se uz kamene stepenice koje su vodile do dijela dvorca u koji učenici nisu smjeli zalaziti. Zapravo, na deseti kat nije nitko zalazio. Ni profesori, ni učenici... čak ni Mićko i David, čija je omiljena zabava bila istraživanje dvorca. Kad sam zašla tamo, imala sam osjećaj kao da hodam kroz neki drevni hram. Prokletno mračan drevni hram. Sve je bilo u stilu arhitketure Stare Grčke. Stupovi, zidovi, vrata, prozori... Apsolutno sve. Uživala sam u pogledu, kad me Amanda cimnu za rukav. ''Maggs... pogledaj tamo...'', prošaputala je, pokazujući rukom na velika crna vrata koja su zaklanjala gotovo cijeli jedan zid. Razlikovala su se od svih ostalih koja sam dosada viđala u ovoj školi, a i uopće, što me je posebno zaintrigiralo. Zato se nisam bunila kada je Amanda stala pred njih i čvrsto primila kvaku, pokušavajući ju povući prema sebi. Ali nije išlo. Nekoliko trenutaka je zamišljeno stajala i gledala u pod, a onda pobjedonosno izvadi štapić, uperi ga k vratima i prozbori neku čudnu čaroliju.
''She's finding out the secrets full of taunting lies
Hidden in the night time skies
With black magic she allies
She came to touch the wizard's magic wand
To break the spell that frees him from his cell
The evil power always will reveal…
''
Teška vrata se polako otvoriše, otkrivajući nam tajne mraka koji je vladao s druge strane. Privlačeći nas k sebi... Dozivajući... Dozivajući nerealnom čarolijom sve svoje postojanosti.
Zadrhtala sam. ''Am...'', izustih, ne skidajući pogled sa dvorane koja se sada našla pred nama. ''Kako si znala...''
Nasmiješila se. ''Pa, to doznaš kad čitaš dodatnu literaturu iz Povijesti Blackgravea. Naime, ovo je prostorija u kojoj su se, navodno, u vrijeme vladavine Tarje i Ralpha, držali legendarni Predmeti moći'', objasnila je. Kad je to izgovorila, lice joj se ozarilo. ''Hajde, idemo pogledati.'' Nisam imala namjeru raspravljati se, te sam ju, bez riječi, slijedila u tamu...

Nastavit će se...

11:29 - Komentari (43) - Isprintaj

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.